Nova Evropa

je nas videla, i odma zatim povela nas je po izrovanom putu uz rečnu obalu pa kroz neki prljav šor ka jednoj kući koju je uspela da dobije enleska bolnička misija za prenoćište, Tu nam rekoše, da će oni sutra izjutra dalje, za Peć, Ja im ispričah, kako sam ostavio u Mitrovici njihovu drugaricu, koja je na putu iz Kraljeva za Rašku u onoj gunguli ı gužvi pala pogdodjena zalutalim kuršumom iz vojničke puške, te za koju su držali da neće preživeti, Bilo im je milo čuti da nije sva nada izdubljena, iako je morala ostati u bolnici i dočekati Austrijance koji su tada zacelo već bili uveliko u Mitrovici, Mene pozvaše da podjem s njima, i moram priznati da sam rado primio poziv, jer odista ne bih znao kuda ću i šta ću, — novaca sam imao, ali hrane se nije moglo nabaviti za novac. ., Tako sam pošao s Engleskinjama i išao s njima sve do Rima, i neću nikad u svom životu zaboraviti kako su sve bez izuzetka bile dobre prema meni.

Nabrzo po mome dolasku naišao sam na admirala Trubridža, komandanta britanskog marinskogž odreda, kojega sam izranije poznavao, Izgledao je uznemiren; tojest, manje miran nego što sam da ikad pre toga video, Poslao je, reče, majora Elijota sa pedeset marinaca putem ka Bitolju, no tek što su oni otišli dobio je vest da su Bugari presekli put na toj strani; od tada nije imao izveštaja od njih, te nije znao da li su pali šaka neprijatelju ili nisu, Posle sam saznao, da su ti mornari uspeli da uzmaknu baš u poslednjem trenutku, Da bi siromah admiral imao više briga, razboleo se još i pukovnik Filips, britanski vojni izaslanik, i nije bio u stanju Ola podje na put kroz Albaniju, Ali najviše od sveđa uznemirivalo ба је ono što je saznao bio o stanju zarobljenika u Prizrenu, Engleske žene, reče, treba da idu iz varoši čim pre, najkasnije sutradan, Jer, reče, Srbi su držali u starom gradu prizrenskom pedeset hiljada zarobljenika, bez dovoljne straže, a svakim časom pridolazilo ih je sve više, Nije bilo hrane za njih, te su počeli da boluju i besne od gladi, On se bojao, da bi oni mogli nadjačati stražu pa se sručiti na grad, paleći, robeći i ubijajući, Dok je on 50vorio, meni su pred očima jasno iskakale slike, šta bi sve bili u stanju da učine u tom mestu pedeset hiljada izgladnelih, prozeblih, odrpanih i podivljalih ljudi, kad bi se odjednom našli na slobodi, A verovao sam, kao i admiral, da se to lako moglo desiti, jer je bilo sve u svemu kudikamo više zarobljenika nego vojnika u gradu, — a u onoj vrevi i zabuni, teško da bi naišli na velik organizovan otpor, Stvari dakle nisu izgledale baš ružičaste, Basnoslovno dobro držanje onih ratnih zarobljenika ostaće za mene uvek nedokučiva tajna,“)

Osim ogromno8 broja zarobljenika, bilo je u Prizrenu iskupljeno više izbeglica nego i u jednom mestu za vreme povlačenja, Reka koja je bujala na severu od Dunava i Save, i na istoku od bugarske granice, i koja je za dva meseca poplavila celu zemlju, najzad je zauštavljena, Nasip koji se isprečio i nije puštao dalje, pružao se pred našim očima od severa prema jugu u vidu divljeg i čarobnog venca suncem obasjanih vrhova, Kad bi begunci pogledali na vrleti pred sobom i čuli grmljavinu topova za sobom,

*) Rešenje ove tajne je u tom, da je većina ovih zarobljenika, medju kojima su prevladjivali Česi, bila protiv rata i protiv Austrije, Uredništvo.

122].

„1 У 2 a “0