Nova Evropa

Pariz treba da me zapali, Tako su mi bar svi rekli,

Ali se meni čini da ću i od njega odneti samo njegove plave rubove, kako se ocrtavaju na nebesima noću, I kao što na duši nosim rub starih bedema u kojima sam bio zatvaran, ili lake vrhove kampanila venetskih varošica, ili kamenih dalmatinskih sena, i stenja bretonskih obala, ostaće i odavde samo modrina njegovih rubova, kako se oni, u kišovite noći, kad je prazan, kad ga uhodim, ocrtavali na nebesima, Ostaće na meni, i ovde, samo onaj mir, što ostavlja na duši kamenje, voda, i nebo,

Po ulicama su zabodene svetiljke; opravljaju kaldrmu noću, ı pruge tramveja, Udarci budaka i čekića sećaju me na kule crkava, igru zvona, kraj kojih sam stanovao,

Tiho, u podnožju kakvog mosta, spušta se u vodu, a visoko, sa crnih krovova na crne krovove, diže se u nebesa, Sav šumi, Kiša, beskrajna kiša drhti nad njime, kao da je sav uvezen u fanane, mokre niti vode što obavija ceo svet, Drhti, ljulja se, odbleskuje. Gubi svoju tvrdoću i sav se pretvara u senke, što se ljuljaju u kiši, Tako je beskrajan, a tako je lak, kao da je sazidan od karata, Izlazim na svoj najmiliji most; on je sav mokar, Davno nekad, bio Je: često krvav, Otuda ga uhodim, gledam, već mesecima, u kišovite, prazne noći,

Nebo je iscrtano pravim, ampirskim, podgrejano grčkim ru-. bovima, Širina i mir ovih polja i pravih, bogatih krovova dovodi do. smeha, Kad bih sa ovog mosta počeo čitati novine glasno, svakako. da bi zaorio urlik gomila, i da bi jurnule na zidove da sve popale. Jer sve se, eto, menja, Ono što su, pre godinu dana, pisale, sad oprovrgavaju; ono što. su, pre godinu dana, rešavali parlamenti, sad odbacuju, Kad bih sa ovog mosta čitao i čitao, nedodajući, niti odu-. zimajući reči, kako bismo se nasmejali, i počeli da palimo sve. Uostalom, ovo nije iskreno; ja sam prilično bojažljiv, i ne verujem u budućnost, Pišem ovako samo zato što se povodim za modom, a sad je opet moda verovati u budućnost,.,.,

Nasred trga, oko Piramide Napoleonove, vrte se sjajni automobili, Ne zato što tehnika napreduje, nego je to uspomena na karusele, Ta sjajna zvezda vrtloga dovoljna je da ceo grad zavoli vrilog zvezda, Šare na stubu, koji kao kameni mač strši iz zemlje, sa gotskom oštrinom, niko ne može da pročita. Kamene žene, koje predstavljaju složne francuske gradove, uzalud čitaju, Na njihovim očima, sa kojih kaplje kiša, zjapi samo jedna verna ironija kamena u noći, Dani prolaze, i svaki vrši svoj posao, Ban Jelačić, na konju, sred Zagreba, pokazuje mačem na Madžarsku, i zaboravlja da spusti ruku, Dositej elegantno skida šešir, i ulazi sa Kalimegdana u Hotel Krunu, a nikako da udje. Da, da, ja »futurista« imam osećaj da se uopšte, negde u svemiru, nešto skamenilo, i da nikako neće ući u hotel, Hijeroglifi mirno stoje, automobili se vrte i jure oko njih, a nikako da ih pročitaju, Kiša sipi, sitna, beskrajna, — no to netreba. nikog da uznemiruje, Eno Madlen, posuta helenskom limunadom stoji, sva crna, u noći, — seća se izginulih vojnika Velike Armije za koje:

155