Nova Evropa

Književni pregled, Вести с оне стране, IV, Iz daha gladi.

Njujork, septembra 1921,

Hoću da vam pišem o gladi, o tome kako su šest milijona nezaposlenih, i kako su spuštene zavese i zakovani prozori na Fifth Avenue, jer su milijonari pobegli u Pariz, u Floridu, da ih ne grize savest. Kako me se sada malo tiče da li sam moderan ili ne; hoće li mi prijatelji reći, kako mi je stil slari i kako pišem o starim temama! Kako mi je malo stalo do toga, da sakrijem svoju logiku, i da lutam kao lunatičar oko ćifta, — da vidam rane i Velika Umiranja (sa veliko U i VJ}, i kadence dekadence Čovečanstva, i Vasijonu u kojoj se kosmički valjam po zodijaku i intimno šapućem sa Sirijusom!

. ja nisam besan, već samo hoću malo da se povratim u »štimung« rih i zaboravljenih bolova devetnajstog veka, Gone me nato uspomene sa mojih današnjih, sa mojih svakodnevnih lutanja; i ja ne mogu a da ne osetim kako sam bar malo brat i druš robova,

Ne, to ja nisam gladan, Možda bih onda umeo da nadjem još olovnijih reči, ili da rezignirano, lakirski, sklopim oči i ćutim, Moj bivši šel mi je jutros pisao sa svog letnikovca, da ću od dvadesetidrugog moći opet da se vralim na svoje staro mesto u biblijoteci, i da opet tonem u prašinu sa velikih tomova Ser Valtera Skota, od osamipo ujutro do šest uveče, I tako će tužno da se završi moj revolt protiv svih kataloga, numera, i protiv toga da budem ljubazan sa posetiocima, U džepu još imam nekoliko dolara, a dvadesetidrugi nije daleko, »Pomoćiće Bog i dobri ljudi«, kako mi piše jedan prijatelj . koji je uvek pun utešnih reči, Pa ipak!

Ovde nad mojim stolom, u jeftinoj sobi kod »Janitor«-a; četiri dolara nedeljno; gde se pod tavanicom spliće mreža parnih i vodovodnih cevi načičkanih slavinama. što propuštlaju vodu, i ispod kojih vise: jedan Rjepinov »Tolstoj« na polju punom sunca, jedna Fragonarova »lInspiracija«, i nekakva »Jovanka Orleanka« koja ima ruke, kosu, i oči, kao kod prodavačica ciđara, — eto tu hoću da vam večeras pišem o gladi, i o ludosti literata, i o praznini stilova, i o tužnom bratstvu ljudi spojenih u bolu,

Ja sam danas lutao, Još jedan dan više uz ostale četiri nedelje Šlo i ja tražim »djob«, Slušao sam tamo dole na »Battery Park«-u Ceo sat kako jedan profesijonalni govornik objašnjava sa jedne sto-

lice, štapićem po mapi, put za nebo posle smrti, Kraj mene je stajalo još oko stotinu njih, Stajalo sa tupim pogledom, rukama u džepovima, do grla zakopčanim kaputom i šeširom navučenim na oči, Ја сат ih razumeo, Oni su stajali tu što ne znaju šta bi inače činili, Treba na neki način varali sebe dok ne prodje dan, Svugde su zatvorena vrata, i čovek se kinji kada misli nato da ima još pragova gde bi trebalo uzaludno zakucati, Zašto da ne? To je psihologija gladnih.

е a

4 4 :

255