Nova Evropa

žrtvuju sebe: Drugi su, opet, reakcijonari, kratkovidi, bez slobodnog daha i bez moći; oni žele da svetle — kad već ne mogu da svetle svojim rodjenim zrakama — svetlošću koja na njih pada sa sunca oko koga se oni okreću, — lako ni jedni ni drugi ne predstavljaju umefničko zdravlje, prvi su ipak interesantniji, simpatičniji, Dprimamljiviji, jer iz njihove sredine ima da izadje kovač nove alke za iskonski lanac umetničkog savršenstva, A on će izaći onda kada se ideja za tehničkim blefom, trčanje za sonornim kombinacijama radi tih sonornih. kombinacija, i težnja za ugadjanjem modernom snobizmu, zameni uverenjem, da svi ti novi, čudni, strani, nečuveni, elekti, imaju da postanu prava umetnost tek onda kad budu rezultirali iz spontane umetničke vizije i iskrenog drhtaja duše umetnika, Nešto u smislu vizijonarskog stiha Verlenova: »Pre sviju stvari muziku,,. u kojoj nema ničega što pritiska i što se gizda i namešta«.

Da se do #оба dodje, potrebno. je tananog estetskog čuvstva, stilističkih sklonosti, i dubokog poznavanja sviju vrednosti muzičke umetnosti, Čitava geneza muzičke umefnosti mora se poznavati, da

bi se duša oplodila i instinktivno očuvala na visini svoje subjektivne

snage, Jedan od stvarača najlepših umetničkih vrednosti moderne francuske muzike, Anri Dipark, rekao je jednom prilikom: »Smatram da su nam udžbenici nauke o harmoniji bili od ogromne koristi u tome što su nas naučili raditi,,, Sve to može svaki da nauči, Ali valja to naučiti upravo stoga da bi se moglo izraziti ono što se ne da naučitL« 1 dalje: »Muzika mora pre svega drugog da Биде emotivna... današnja muzika, po mome uverenju, teži neobično mnogo za senzacijom«,

Tu je problem, Onaj umetnik koji sme da zagleda u svoju dušu, a ne u primere oko sebe (čak ne ni u one dobre, a kamoli u loše), podićiće umetnost u visinu, Da li se taj umetnik zove: Debisi, Štraus, Šreker, Prokoljev, Stravinski, Gosens, Šenberg, Mijo, Taljafero, Kazela, de Sabata, Malepijero, Ravel, d'Endi, Honeger, Erik Sati, i tako dalje, sasvim je svejedno, Glavno je, »nezamršavati stvari koje su sasvim jasne«, i »nedasiti nikada vatru koja bukti u srcu«, — pisati, dakle, muziku iz duše, Moris Ravel, jedan od najlevičarskijih impresijonista moderne Francuske, vrlo je dobro odgovorio, povodom jednog čuvenog trija, »a šta me se liče što je to starinska igra, ако je samo lepa muzika«.„.. Lepa muzika, — u smislu poštena, iskrena, dušom osećana muzika. Jer još stari Hegel, i stari Šopenhauer, su rekli: Muzika je umetnost osećaja, ·

U umetnosti je sve u dubini, ništa na površini, A dubina je u originalnoj lepoti i snazi duše svake individue, Kultura duševnih vrednosti jeste izvor umetničkog savršenstva, I prema tome, možemo se lako složiti sa nesrećnim pesnikom besmrine »Karmen«, Žoržom, Bize: »Imamo svakojake muzike, muzike prošlosti, sa-

dašnjosti, i budućnosti; melodijske, harmonske, »učevne«,.. Za mene, medjutim, postoje sveđa dve vrste muzike: dobra : rdjava muzika ,,. Budimo neizveštačeni i islkreni,,.,«.·

268

Ра орања рани