Nova Evropa

»Treća klasa, čija nas najbolja dela u svojoj savršenosti ne iza= zivaju ni na odobravanje ni na neodobravanje, već nas prosto primoravaju na bezuslovno pristajanje i verovanje,«

Može biti da je dvadeseti vek više nego ikoji drugi bio plodan u Engleskoj novelama, Stalna je bila tražnja te usled toga stalna i ponuda, Otuda dolazi da su novele u pretežnoj većini bile, da se tako izrazim, »mašinom radjene« {»machine made«), ne namenjene nekakoj pravoj umetničkoj svrsi, već pisane za zabavu u besposle-

nim časovima, i ujedno radi izdržavanja samog pisca. O takvim no-

velama nećemo ni govoriti u ovom pregledu; u njemu ćemo dodirnuti samo dela pravih umetnika, koji su pisali jedino zato što imaju nešto da kažu, Osim toga, hoćemo da vidimo u kojoj se od SvinĐernovih klasa većina takih dela nalazi danas u Engleskoj,

To je, uostalom, veoma lako,

Naš vek, može se s pouzdanjem reći, nije bio plodan engleskim novelama koje »čitamo s nekom vrstom ravnodušnog uživanja«, već je on dao veliku masu jakih i odličnih dela one više klase, koja svojim kvalitetom privlače na sebe našu ozbiljnu pažnju, i »zahtevaju bilo odlučno odobravanje bilo neodobravanje«, Naš se vek odlkuje od predjašnjep podlavito svojom naročitom vrstom realizma, i svojom temeljtošću, On strahuje nesamo od opasnosti preteranog romantizma, već od romantizma uopšte, držeći se radije samih fakata i neulepšavajući ništa, U njemu prevladjuje opšta nenaklonost ka dramaličnim scenama, upravo tolika bojazan da bi radnja mogla postati glavna a razvitak i obrada sporedni, da je često teško naći ikakve radnje. -

Reakcija protiv preteranosti i romantizma izazvala je kod novelista odnos pisca prema svom delu otprilike ove vrste, i ovog rezonovanja: »Ovo znam iz sopstvenog iskustva; nemam prava da opisujem tudje osećaje, i situacije o kojima ne znam ništa. Ja želim da se držim predmeta koji poznajem i razumem, jer samo o takvom predmetu može moje mišljenje biti od značaja, i samo tako mogu svetu dati nešto što vredi da ima.« Takav odnos pisca prema delu imao je vanredno blagotvoran uticaj na englesku likciju, sprao je i iskorenio sve Što je izlišno, tako da su poznavaoci književnosti priznali da su noveliste s početka dvadesetog veka doista izvršili odličan zadatak, Oni su postavili sebi visoko, skoro preterano strogo merilo za istinu; klonili su se svakog »jeltinnog« efekta i lakog uspeha; pisali su ono što su sami hteli a ne ono Što je publika iskala; i, napokon, pisali su jednim čistim i logičnim jezikom, izgleda, upravo, kao da se pisac snabdeo čistom belom hartijom, pa seo s namerom da po njoj piše samo o onom što zbilja zna, — i to još sa nekom preterano savesnom skrupulom, da bi varao čitaoca ako i za časak prekorači granicu sopstvenog iskustva,

Zamisliti u jednom času ovako shvatanje situacije, znači UVIdeti u isti mah da su pisci naših znamenitih novela ne toliko književnici koliko naučnici, koji cene istinu više svega, i koji, uzimajući

275