Nova Evropa

čaja u Persiji, predosečanje mogućnosti saveza sa republikanskom Francuskom, što je faktično i spremala francuska diplomatija, mogućnost političkog upliva zemstava, — dodajte svemu tome još i uzbudjenje medju seljacima, i narodnjaštvo intelektualaca —, osećalo se da se sprema bura.

Neću nagadjati, šta bi se desilo da Aleksandar II nije ubijen, Može se stvar uzeti i ovako i onako, Stoji to, da je Aleksandrov ministar Loris-Meljikov — to se znalo — spremao u tišini ono što je posle dobilo ime Loris-Meljikovljeva ustava. Vrlo je skroman bio taj ustav. Neko učestvovanje predstavnika zemstava u vladi, Liberal, grof Valujev, predlagao je još manje — dopunu članova »Gosudarstvenog Sovjeta« ljudima koje bi birali staleži, Š

Verovalo se i nije; 8ovorilo se o nekom »proleću«. А značila je ta reč isto takovo očekivanje liberalnih reforama kroz kakvo je već prošlo rusko društvo u prvim godinama vlade Aleksandra Ц, još pre 1861, pre nego što je sprovedeno oslobodjenje seljaka.

Usred tog uzbudjenja, 1880 godine, dovršen je spomenik Puškinu u Moskvi, i čekao se dan njegova otkrivenja.

Dogadjaj te vrste ne bi nigde u svetu izazvao tako dubok utisak do kakvog je došlo tada u Rusiji, Skoro da se čovek stidi priznati, da se o tome naročito pisalo, Stidi se kazati, da je tada, prvi put, bilo dopušteno praznovanje literature i ukazivanje počasti piscu; vodeća se štampa uostalom još podsmehivala: šta je to nacijonalni pisac, kad je nacija nepismena, i nikada o njemu nije ništa čula? Medjutim, praznik je otpraznovan, i centralne ličnosti o njemu su bile Turgenjev i Dostojevski, Spao je pokrivač sa spomenika, i prisutni su videli kako pred nogama velikog pesnika stoje dve već priznate savremene veličine ruske literature, Dostojevski i Turбепјеу, Kako da čoveka пе dohvati ushićenje, ushićenje rodnom хегаljom, gordost sa intelektualnih njenih uspeha —,vera, plamena i zanesena vera u nešto sasvim drugo nego ono čime se Rusija dotle ponosila: vojskom, prostranstvom, mestom medju velikim državama?!

Osamdeseta godina je za rusku literarnu istoriju značajan, može biti odlučan moment, Tada je tek ruska inteligencija poverovala u sebe; ne samo u narod, nego baš u sebe samu, Eto je doživela veličanje svog Puškina, Ruska reč je proslavljena — kazao je Тигбепјеу, Sve ono duhovno, treptavo, ustumarano, neumorno umno skitanje ruskog inteligenta, doživelo je svoj praznik u ie znamenite puškinske dane — to st iz plamene reči Dostojevskove pocrpli i najskeptičniji slušaoci, Dostojevski je proglasio genije one iste ruske inteligencije na koju je u romanima svojim napadao; opravdao je i Raskoljnjikova i Ivana Karamazova, čak i mladog Verhovjenskog, Tako jeste, i biće, »i na manjem od toga nećemo stali«. |

Te poslednje reči njegove besede raspalile su srca; kao strela, možda i otrovana, zarile se te reči u mozgove. Ne, ne, nećemo stati, i ništa nas neće zaustavitil — odgovarala je, kao odjek, Rusija sa svih strana... A pred čim se to nećemo zaustaviti, i u čemu je taj

302