Nova Evropa

šta je sve to prema onom što, čitano a nečitano, neprestano dejstvuje izmedju dva čvora: Stavrogimove šale, pa čak daleko tamo do njegova samoubistva,

Pravda, istina, dobro, zlo, politika, socijalizam, pravoslavlje, iskupljenje, vrhunci, tipovi — sve je fo analiza istumačila iz Dostojevskovih dela, A Dostojevski je pisao kao medijum i kao пеnormalan teški bolesnik, ne romane i slike vremena neo ispovest samo svoje duše, sa jednim jeditim osnovnim molivom; da je genije iskonski razlog svakog bunta i zla, da je Беnije prokleti apsolutno sam, Sve ostalo: ko je taj što proklinje? kako se prema njemu treba držati, pokorno i pokajno {sloboda s Bogom = ljubav), ili drsko i revolucijonarno (sloboda bez Boga = prestup)? u čemu je zlo? kuda vodi gordost čovečja? — sve su to samo peripetije oko onog jednog i jedinog, i samo u tim peripetijama, još uvek, pletu se sve analize i sva istraživanja oko Dostojevskog. Ima li Dostojevski, prema svemu tome, sasvim definitivnu neku tezu ili veru, definitivni očaj ili definitivnu odluku, delinitivnu etiku ili metafiziku? Ponekad se čini da je rekao poslednju reč, iz oblasti nauke, društva, religije, estetike; ali to se samo čini, »Logšika predvidja tri slučaja a njih ima milijon«, pri čemu ta strašna većina od tri do milijona leži u podsvesti i u nesvesti, a drugoj, možda realnijoj realnosti duše, Delo Dostojevskovo, stoga, nesamo da nije dogmafika, nego je u ograničenoj meri i ono što najviše izgleda da jeste, tojest psihologija čoveka, u najvećoj meri je ume{inički izraz tradizma genija, bez poslednje reči, bez pokoja, bez razrešenja.

Bez poslednje reči, bez pokoja, bez razrešenja — to je sudbina genija, a fo svoje prokletstvo seje on i u živote i duše običnih ljudi, Strašno je na zemlj, Starac Zosima kaže da je zlo iluzija, a dobro da je u Bogu ovaploćena realnost, da dakle nepravda na zemlji ne može stvarno postojati, Ivan Kar ama zo v, naprotiv diže se sa svom svojom dubokom savešću protiv nepravde, kao isključive sadržine života, Zatim, Dok gordi buntovnik nasrće na Boga i zavodi ljude, mi smo u očajanju zbog zalutale njegove genijalnosti, A. kad se, naprotiv, Lucifer sruši na kolena pred božjim sudom, nama je žao Lucifera, Zatim, Kad Ivan Karamazov izadje da sebe optuži, u nama se, posle užasnogš potresa, počinje micafi pogana stummja: optužuje li se to on do kraja iz pokajničke skrušenosti, ili, u poslednjoj analizi, možda još uvek iz ohole čovečje gordosti?.,. Gde je kraj, pokoj? »O čemu dod počneš misliti, kao da se u jamu strovaljuješ«e (Mereškovski), -

Bilo ih je još, i vrlo velikih, koji su, slično Dostojevskom, oduzimali mir zemlji, i tresli iz temelja sve živote, To su veliki pesnici kao Bajron, veliki skeptici kao Renan, veliki učitelji morala kao Tolstoj, veliki revolucijonari kao Niče. Ali buntovništvo genija, pa za njim i običnog čoveka, buntovništvo u svoj slobodi s jedne, u svoj determinaciji s druge,strane, buntovništvo do zločina, ludila ili svetosti, dao je samo Dostojevski, Iz tmaste droždine nagona probija se

290