Nova Evropa

ličnost do najvišeg stepena ima i nauke; prelazi, zatim, iz gordog samouverenja u besporedak; tone u primitivnost, razlaže se u svesno i nesvesno; nalazi sebe opet novu; i ide, ako je ličnost obična čoveka, u skrušenost i u pristanište ljubavi, a ako je genij, u ћјадпи ватоби осајапја, бде se opet sve iznova počinje... Otuda u Dostojevskovim delima, i nad prirodom, i nad lepotom, dijalektika, strašno, večito i prokleto oružje uzbunjenog uma, koje tera do prestupa i ubijstva, Svi se prepiru, i s drugima, i sami sa sobom, i s Bogom, Nasilnik ili blagorodan duh, genije ili idijot, muško ili žensko, sve dijalektiše: ili sa strahovitom voljom sve smeti, ili sa strahovitom detferminacijom kroz sve morati.

I kod Tolstoja imamo napore i smelosti velikog uma, On vodi borbu sa državom i sa sinodalnim hrišćanstvom; vodi borbu, držeći se etičkog impersonalizma, i protiv ličnosti, i te u toliko žučniju borbu što je to njemu, celim bićem individualisti, i vlastita tragedija, Kopa po svemu, odbacuje sve što mu se ne svidi, Ali, on veruje u nepogrešivost i vlast razuma, okrenut je svetu,i ovom svetu, drčevito traži da se spas, sreća, kazna, nagrada, carstvo božje, ispune još u ovom životu, Otuda valjda i čudan odnos njegov prema smrti, s kojom se borio i kao religijozni filozof, i kao umetnik, no koja je ostala njegov problem, pa možda bila i vrsta skrivenog njegova sloma, — Drukčije Dostojevski. Genije sa najviših, amoralnih visina, a kao čovek kaotičan, mračno strastan i bolestan, on ne docira, ne zaključuje poslednji zaključak, nema svoj, konačni, jedinospasavajući cilj, Nema nikakovih razdeonih, sistemskih linija, Napori su mu napori bez kategorija, osveta, i nagradjivanja. Sa svakim {aktom, mišlju, strašću, i slutnjom, u stanju je istovetovati se, i protiv svega opet bunt povesti, prema tome koji je od »milijon slučajeva« tođa časa u njemu, Dok je Tolstoj, kraj nauke svoje, umeo biti asketski suv, Dostojevskog stalno raspinju vrela snaga i silovitost, i ono što je krajnje, Nepogrešivi i znajući razum ne postoji, »s druge strane tablica zakona piše i sve protivno«, idijot je sila božja, a zločin i ljubav dolaze i odlaze neznano,

Otuda neobičan i jedinstven odnos naš prema Dostojevskovim bolesnicima i zločincima, Prema bolesnicima i idijotima stojimo s umilhnošću i s jednomišljenošću, a prema ubicama stojimo s ljubavlju, Milo nam je i utešno posmatrati, kako za te bolesnike i idijote fenomeni našeg života ne znače ni vrednost ni smetnju, kako im naša realnost izgleda senka i iluzija, kako silno aktivni umeju biti u svojoj mistici i besvesti, i kako im, posle napada bolesti (borbe raznih nagona), dolazi čudna harmonija i svežina duha. S druge strane, ko je taj ko sme poreći da voli ubicu Raskoljnjikova, i ko je taj ko ne oseti šibu i po vlastitom licu, kad sudija sladostrasniku i bekriji Mići neće da pruži ruku? ,., Da, svi mi imamo tajanstvenih, idijotskih, budućih i prošlih, nagona duše, u svima nama ima jedan život hotenja i jedan život moranja, koji se dešavaju s one strane razuma, kodeksa, i poretka kulture. To je naš bunt, to je maše prolaženje kroz kaos, to je onaj večiti put ka boljem i ka Bogu,

291