Nova Evropa

račkom silom i s takom definitivnošću, kakve nije bilo do Puškina, pa jedva i posle njega,

Onjegin stiže iz Petrograda ; bezuslovno iz Petrograda ; to je bilo neophodno, i Puškin nije mogao propustiti tako krupnu realnu crtu iz biogralije svoga heroja, Ponavljam, Onjegin, to je Aleko; osobito posle, kad u čami svojoj uzvikuje :

»Zašto, kao član suda iz Tule, Ne ležim u paralizi 2«

Мо u početku speva on je još kicoš i svetski čovek, i još je suviše malo živeo da bi dospeo potpuno razočarati se u Žživo{iu, Uostalom, već ga počinje posećivati i uznemirivati

Demon blašorodne tajne dosade,

U gluvoj zabačenosti, u srcu svoga rodnog kraja, Onjegin, naravno, nije kod kuće, On ne zna šta bi tu mogao raditi, i oseća se kao gost u svome domu. Dosledno tome, on se, skitajući se i po stranim zemljama, a neosporno uman i iskren čovek, oseća i medju tudjima tudj. On doduše voli rodnu zemlju, ali se u nju ne uzda; čuo je i o rodnim idealima, ali im ne veruje. Veruje samo u apsolutnu nemogućnost makakva rada na rodnoj njivi; a one koji veruju u mogućnost gleda sa žalosnim osmejkom, Lenskog ubija prosto iz splina, od dosade, Doduše, možda od dosade zbog ideala čovečanstva; to je sasvim na nas nalik, i vrlo je verovatno ,.,. Drukčija je Tatjana: čvrsti tip, koji čvrsto stoji na svome flu, Ona je dublja od Onje ina, i, naravno, i umnija, Ona već samim svojim blagšorodnim instinktom predoseća uvek gde je, i u čemu je, istina ; to se i dokazalo, na kraju poeme, Možda bi Puškin bolje uradio bio da je svoj spev nazvao imenom Tatjane, a ne Onjegina, jer je, van spora, ona glavna junakinja speva, Ona je pozitivan tip, tip pozitivne lepote, apoteoza ruske žene, i njoj je ostavio pesnik da izreče misao poeme u znamenitoj sceni posle sretanja s Onjeginom, Mogli bismo možda reći, da se pozitivni tip ruske žene fakve lepote nije više ni ponovio u našoj umefničkoj literaturi, sem može biti u Lizi iz »Plemićskog Gnezda« od Turgenjeva „,. Ali, navika gledanja odozgo učinila je da Onjegin nije poznao Tatjan u, Nije video u jadnoj devojci visoke osobine i savršenstvo, i čak ju je

možda smafrao kao »moralni embrijon« ,,, Zar ona embrijon, zar posle pisma njena Onjegfinu! Ako je iko u poemi embrijon, onda je to sam Onjegin,i to van svakog spora,.., A Како је 1 тобао

poznati Tatjanu? Zar je on uopšte poznavao ljudsku dušu ? On je bio čovek bez tla pod nogama, bio nemirni fantast celog svog života, Nije poznao Tatjanu ni posle, u Petrogradu, kao istaknutu damu, kada je, po njegovim rodjenim rečima u pismu Tatjani, »dušom se primakao svima njenim savršenstvima«, To su samo reči, A u stvari ona je prošla mimo njegova života, do kraja nepoznata i neocenjena, i u tome i jeste tragedija njihova romana ... Previdjajući nju, Onje gin, uvek u težnji za svemirnom harmonijom, tumara

308