Nova Evropa

vekom, ako hoćete, Ah, sve ono slavjanolilstvo i zapadnjaštvo naše samo je jedan veliki jako istorijski opravdan nesporazum, Za pravoga su Rusa i Evropa, i sudbina celog velikog arijskog plemena, isto tako bliski kao i sudbina rodne zemlje, jer je naša sudbina svečovečanstvo, i to ne mačem izvojevano nedo snagom bratstva postignuto svečovečanstvo, Zagledajte u istoriju našu posle Petrove reforme, i naćićete tragove i putokaze te misli, te moje mašte, ako 'hoćete, u obliku opštenja našeg s evropskim plemenima, čak i u državnoj politici našoj. Jer, šta je i radila Rusija, za ova dva veka svoje politike, nego služila Evropi, i možda nesravnjeno više njoj nego samoj sebi? I ne mislim reći, da je to tako bilo samo usled neumešnosfi naših političara. O, narodi evropski i ne znaju koliko su nam dragi! Zato ja i verujem da će buduća ruska pokolenja, do poslednjeg čoveka, shvatiti, da pravi Rus biti znači: težiti da se unese konačna izmirenost u evropske nesporazume, dočarati iz svoje ruske ali svečovečanske duše kraj evropske čame, smestiti u toj duši svu našu braću, i, naposletku, možda, kazati zadnju reč velike opšte harmonije, bratske sloge svih plemena po Hristovu zakonu. Znam, dobro znam, da se moje reči mogu učiniti odviše preterane, i fantastične, Neka ie i tako, ali ja se ne kajem što sam ih izrekao, Morale su biti izrečene, osobito sad, kad svečano praznujemo spomen onog genija, čija je umetnička snaga tu ideju i ovaplotila, Izgovarana je dakle već ta misao, i ja nisam rekao ništa novo... Ipak će se sve to, možda, učiniti pustom našom nadom: »zar nama, našoj sirotoj i surovoj zemlji, takvo opredeljenje? Mi zar da čovečanstvu kažemo svoju novu reč?!«,.,, Ali ja nisam mislio na ekonomsku slavu, na slavu oružja, ili nauke? Ja govorim samo o bratstvu ljudi, i o tom da je zadatak svečovečanskog ujedinjenja odredjen ruskom srcu pre sviju druših; i ja i vidim tragove toga u našoj istoriji, u našim darovitim ljudma, u umefničkom gdeniju Puškina, Neka je naša zemlja sirota, ali je kroz tu sirotu zemlju »prošao, blagosiljajući, Hristos«. Zašto ne bismo baš mi mogli ispuniti poslednju reč Njegovu? Zar se nije i On sam u jaslima rodio? Mi već sada тоžemo uprti prstom u svečovečanstvo Puškinova genija! Puškin je bio u stanju smestiti u duši svojoj strane genije kao rodjene, U umetničkom je stvaranju kod njega probila svesvetska težnja ruskog duha, a u tome je već krupan znak i nagoveštenje.,. Ako naša misao i jeste fantazija, u Puškinu ima na koga da se osloni i na kome da zida, Da je Puškin duže živeo, možda bi objavio besmrtine i velike likove ruske duše koje bi mogla shvatiti i naša evropska braća, privukao bi nam ih više i bliže nego ovako, uspeo bi možda objasniti im svu istinu naših težnji, i oni bi nas bolje razumeli, počeli bi nas slutiti, prestali bi gledati na nas nepoverljivo i odozgo kao što to sada još čine, Da je Puškin duže živeo, možebiti bi i medju nama samima bilo manje nesporazuma i sporova, Ali Bog je drukčije odredio, Puškin je umro u jeku svoga razvića, i sigurno je da je u grob poneo jednu veliku tajnu, Mi sada bez njega pogadjamo tu tajnu,

F. Dostojevshi.

314

.