Nova Evropa

sve drhteći тафћапо i klateći se i cupkajući sasvim neprirodno i ružno, Nekrasov je to upravo nemilosrdno opisao, A to je ipak tek samo konj, marvinče, — a sam je Bog stvorio marvinče da ga se bije! Tako su nam to nekako rastumačili Tatari, i ostavili nam u amanet bič i knutu, Ali mogu da se bičem biju i ljudi, Eto jedan pa· metan i vaspitan gospodin bije prutom svoje rodjeno dete, sedmogodišnju ćerčicu, bije je u sporazumu sa svojom ženom, gospodjom, — sve ja to imam podrobno napisano; tatica se raduje što je prutić oštar i tanak, — bolje će da se upija u telo, veli tatica, i počinje da bije svoju ćerčicu, Ja znam, ima ljudi, koji kad udaraju, sa svakim idarcem padaju u sve veću vatru, kojima udaranje postaje uživanjem, slašću, strašću, i što više udaraju sve ih jače nosi zanos, sve progresivnije; udaraju Jednu minu{u, udaraju pet minuta, deset minuta, i što duže udaraju sve tlo Jače biju, bešnje i strašnije i nemilosrdnije, Detence viče, detence najposle i ne može više da viče, nego samo prediše i jeca: »tata, tata, tatice, mili, slatki moj tatice,,.« Usled nekog djavolski nepristojnog slučaja došla je ova stvar i do sudije, Uzelo se dabogme i advokata, Ruski je narod odavno nazvao advokate »najmljenom savešću«, Dreči advokat u odbranu svoga klijenta kao besan: »Čudna mi čuda, pa to se dešava svaki dan i u najotmenijoj porodici; to je tako obično i prosto: otac je kaštigovao svoju ćerku! Na sramotu i stid našeg vremena, došlo je to čak i pred sud!« Porota je potresena, ubedjena, ona se povlači, i donosi odrešujuću osudu; a publika urliče od radosti, zato što je jedan mučitelj oslobodjen, Ah, šteta Što ja nisam bio tamo, ја bih bio predložio da se osnuje stipendija u počast i na ime toga oca, Da, te male sličice su izvrsne, Imam ja o maloj deci još više takih priča, u mene je mnogo, mnogo toga sabrano, o ruskoj dečici, Aljoša, — Jednu majušnu devojčicu, od pet godina, omrzli su odjedared roditelji, otac i mati, obrazovani i vaspilani časni ljudi činovničkog staleža, (Vidiš, ja ponovo pozitivno tvrdim, da mnogi ljudi imaju osobeno svojstvo da sa radošću muče malu decu, baš malu decu; prema svima drugim subjektima čovečanskog roda ponašaju se oni blagonaklono i prijateljski, kao svi humani i obrazovani Evropejci, ali neobično vole da muče decu, i u tom smislu vole decu, — tu je upravo nezaštićenost ovih malih stvorenja ono što ih fascinira, andjeoska poverljivost deteta koje ne može nikud da pobegne, to baš uspaljuje zlu krv mučitelja, Konačno, u svakom se čoveku sakriva zver, zver srčbe, zver sladostrasne razdraženosti usled krikova mučene žrtve, zver puštena sa lanca, zver besmislenoga besnila, zver razdražljivosti u razvratu zadobijenih bolesti, podagre, bolesne jetre, i L, d,,) Toj maloj petogodišnjoj devojčici namenili su njezini vaspitači roditelji najrazličnije muke, Tukli su malu i udarali, tukli je nogama neznajući sami zašto, i pokrivali su njeno telo modricama, Napokon, došli su do uzvišenije forme mučenja: zatvarali su siroto malo detence preko cele noći u hladan zahod, zato što se ono nije iskalo noću (kao da se petogodišnje detence, kad zaspi svojim krepkim andjeoskim snom, može da probudi i da ište), — eto zato su detencetu zamazali lice blatom i silili ga da to blato jede; mati, razumeš li, mati ga je silila nato! I ta je

549