Nova Evropa

— To je bunt, — reče Aljoša, i obori oči,

— Bunt? Ne želim da čujem od tebe taku reč, — odgovori Ivan prodirući pogledom u brata, — može li se u buntu živeti? Ja hoću da živim, Zovem te evo, kaži otvoreno, i odgovori: zamisli sebi, da ti sam

sebi gradiš zgradu sudbe čovečanske, u cilju da na kraju usrećiš ljade, da im na koncu daš mira i spokojstva, ali da zato bezuslovno i neotklonjivo moraš da namučiš ma i samo jedno, najsićušnije stvorenje, naprimer ono malo detence što se lupalo šačicom u prsa, i da na neosvećenim suzama njegovim moraš da osnuješ tu zgradu, kaži mi, da li bi pristao da pod takvim uslovima budeš arhitektom, reci i ne slaži! j

— Ja ne bih pristao, — tiho progovori Aljoša,

— 1 možeš li ti verovati, da bi ljudi za koje ti gradiš i sami pristali da prime svoju sreću uz cenu neopravdano prolivene krvi onog majušnog mučenika; i, ako bi je i primili, da li bi ostali na vekove srećni?

— Ne, to ne mogu da verujem, brate, — odgovori odjedanput Aljoša s usplamtelim očima, — ti reče maločas, da li postoji na celom ovom svetu suštastvo koje bi moglo i imalo prava da oprašta? То suštastvo postoji, i ono može sve da oprosti, sve i sva, 1 za sve, — zato jer je ono dalo svoju nevinu krv za sve i za sva, Ti si na njega zaboravio, — na njemu će se podići zgrada, i njemu će svi da uskliknu: »Pravedan si, Gospode, jer se otkriše Tvoji putevil«

— Ah da, to je ono »jedini i bezgrešni« i »krv njegova«! Ne, ja ga nisam zaboravio, i divio sam se naprotiv sve vreme, zašto ti njega tako dugo ne spominješ, jer svi vaši ističu uvek njega u prepirkama. Čuj, Aljoša, ali nemoj da se smeješ — ja sam jedanput, tako pre jednu godinu dana, napravio jednu pesmu, Ako imaš da izgubiš samnom još deset minuta, mogao bih ti ju ispričati?

— Ti si napisao pesmu? ,.,

— O ne, nisam napisao, — nasmeja se Ivan, — nikad u životu ni dva cigla stiha nisam povezao. Nego sam ja tu pesmu prosto izmislio, i tako upamtio. S oduševljenjem sam je izmislio, Ti ćeš, daklem, da budeš njen prvi čitatelj, tojest slušatelj. Zbilja, zašto bi Jedan autor

izgubio slušatelja, ma on bio i jedan jedini, — osmenu se Ivan, — Da li da· ti kažem pesmu, da ili ne? —

— Vrlo ću rado slušati, — reče Aljoša,

— Elem, moja se pesma zove Veliki Inkvizitor, — jedna glupa stvar, ali eto hoću da ti je saopštim, Naravno, ni ovde ne ide bez predgovora, tojest bez literarnošg predgovora, — pluj!.,, zasmeja se Ivan, — Jer kakav bih ja bio majčin pisac!,,, Dakle, moja se radnja odigrava u XVI veku, a tada Je, — to bi ti uostalom morao znati još iz škole, — tada je bilo mnogo u običaju da se u pesničkim proizvo-

dima nebeske sile dovode na zemlju. O Danteu da i ne govorim, Po Francuskoj su sudski pisari, a i kaladjeri po manastirima, davali cele predstave u kojima su dovodili na pozornicu Bogo-majku, andjele, svece, Hrista, pa i samoga Boga, Onda je to bilo sve veoma prostodušno, U »Notre Dame de Paris«, od Viktora Iga, daje se narodu u Parizu, pod Lujem XI a u počast rodjenja francuskog prestolo-

Ir ——