Nova Evropa

Knjide i listovi. Jedna reprezentacija sasvim mladih. (»Vijenac«, broj 4., za februar 1924.)

U prošlom broju »Nove Evrope« prikazali smo jedan reprezentativan zbornik devetorice beogradskih pesnika, Našli smo, da nije ni reprezentativan, niti da reprezentuje beogradsko pesništvo, Čak smo iskazali mišljenje, da je sramota za pesnike, koji pretenduju na ime u našoj novijoj lepoj književnosti, da udruženi o v a k o proslavljaju spomen prvo8 našeg liričara поу!јеба doba. Nato smo s jedne duhovite strane (Која је 17 пероsredne blizine pratila postajanje toga zbornika) dobili odgovor, koji poriče, da je »bruka, što se Almanah (o kojem je reč) baš ovako pojavio«, i kaže: »Ne pada sneg da pomori svet, nedo da svaka zverka pokaže svoj trag. Dobro je baš i celishodno da ljudi izgledaju onaki kakvi jesu; bar danas, u našim prilikama. Da se samo može to uvek dešavati! Tada ne bi renomei i uticaji trajali kod nas po šest meseci....« 1 to je jedno stanovište, priznajemo, ,

U ovom broju imamo da zabeležimo jednu reprezentaciju zagrebačkih mladjih književnika, koja nastupa mnogo skromnije, i bez reklame, iako je, po našem mišljenju, mnogo bolje uspela. Bar ono što je u njoj lirsko, i u stihovima. Pesnici koji se tu javljaju (ima ih i ovde jedno 9—10]), rodjeni su svi, ako se ne varamo, u ovom stoleću, te su od svoje beogradske braće u Apolu u »Almanahu Branka Radičevića« mladji bar za jedandva naraštaja, tako da s pravom reprezentuju našu mladju, upravo najmladju, književnost, Njih i vezuje ujedno nešto više nego slučaj da su se februara meseca 1924 našli u Zagrebu —: ima jedma nota koja prolazi kroza sve njihove stihove, i koju sa zadovoljstvom zapažamo,. Kao da čujemo prizvuk novoga vremena, i da raspoznajemo znake mladog — poratnog — mentaliteta, Vrelo inspiracije nije uvek nepomućeno i originalno, i mnogi izraz nije pogodjen; ali je jasna želja, i iskreno nastojanje, da se izadje iz usko-ličnoga, ili bar da mu se nadju veze i odnosi prema ljudskom i općem, Osim toga, opažaju se već napori, da se da bolja forma stihu, i što više smisla rečima; a tomu ie bilo već krajnje vreme, jer se kod nas u novije doba počelo već sve moguće, i nemoguće, krštavati stihom, i govoriti u stihu.

Šteta je što urednik, G. Ahmed Muradbegović, — koji je i; sam ovih dana izdao svoju prvu knjigu novela {u ukusnom izdanju) —, nije više pažnje obratio i na prozu ovoga almaпаћа (osobito na Listak sa njegovim šarenim prilozima). Srećom za G. Muradbegovića, nemamo više prostora da i o tom koju reč progovorimo. — Č —

256