Nova Evropa

»nesvršeni student i nedoučeni djak«, i poziva srpski narod da produži seljačku revoluciju od 1804 godine; objavljuje rat mo= narhiji i crkvi, buržoaziji i novcu, svemu i svakome, — 1 to baš u doba razjarenog režima dinastičkog terora u zemlji,,.

I pre Sv, Markovića bilo je pisaca koji su tražili reformu činovničkog aparata; ali je on prvi koji fraži njegovo potpuno uništenje, »Sloboda i jedinstvo srpskog naroda ne znači nikako, da mesto paše dodje knez, mesto muselima načelnik i kapetan, mesto kadije — sudija, i t, d,; pod tim valja razumeti potpuno oslobodjenje od vlasti i tiranije« — piše on na Jednom mestu. A na drugom ; »Svi državni organi: policija, vojska, finansije, i drugi, postali su orudje da se izigraju narodna prav a«, Да njega su »svi ljudi po pravu ravni u društvu«, a »država nije svojina privilegisane klase«, Napadajući sakupljeno bogatstvo po varošima, on ističe da su »zemljodelci ostali jedimi stalež koji je proizvodan« ; medjutim, »seljak ostaje Jednako u gaćama i košulji, sa poderanim opancima ili bez, večito gladan i večito zadužen«, Izvodi, da je novi državni sistem uzrok cepkanju zadruga, a za njega je zadruga »pojezija sreće i zadovolistva kakve nema u slobodnoj Srbiji... tu su se vaspitavali oni seljaci revolucijonari«, Oduševljeno govori o заутбепејуц patrijarhalnih i avfonomnih seljačkih opština : »Uzajamnost u srpskoj opštini beše tako velika,,, da srpski narod u najvećoj nevolji ne znadjaše za beskućništvo, U srpskom narodu ne beše izvršioca vlasti kao nekog osobitog staleža, Seoski i nahijski knezovi nisu izdržavani kao neki mneradni stalež, t, j. nisu imali platu,« Natrag, u patrijarhalne zadruge i opštine! »Srpska država bi time postala ono što teži da postane savremena evropska država, a to je: zadruga«.

Novi državni sistem je kriv, što »osnovi srpskog društve-· nog uredjenja, koji se mogaše razviti u sjajnu originalnu srpsku civilizaciju, behu pretrpani i ostavljeni da uginu u samoj klici«, Srpski narod nije izvojevao potpunu pobedu 1804, — on treba da svoju revoluciju produži: Srbijanci da sruše svoje unutrašnje neprijatelje, kneza i birokratiju, a ostali Srbi svoje vekovne neprijatelje, »Srbija nije činovnički alat, već narod«, Po njemu, narod je suverem, Narodna Skupština ima pravo da bezobzirno pogazi i jedan zakon,

Birokratisana državna vlast odmah je videla u njemu ne socijalnog reformatora, kako ga smatrahu njegove pristalice, već političkog revolucijonara, i preko državnog tužioca osudjuje ga za »napadanje na knjaza, vladu, i Narodnu Skupštinu«, Marković se brani: »Narod je uvek smatrao da ima pravo da zbaci jednog knjaza, koji mu zlo radi«, Po izlasku iz zatvora, on pozdravlja političku opoziciju, organizovanu od njegovih pristalica, ovim rečima: »Ova je opozicija ponikla prosto

395