Nova Evropa

Beleška.

Valerijan Markov,

U času kad se u Beogradu, posle više godin4, sastaju ruski učenjaci iz cele ruske emigracije na svoj Kongres, za kojim sleduje i sastanak ruskih književnik4, poginuo je besmislenom tragičnom smrću jedan od najsposobnijih njihovih drugova, koji je živeo i radio medju nama, — Valerijan M a r k o v, Vraćajući se kući u Samobor — gde je stanovao zato što je štedeo svaku perom zasluženu paru za školovanje svoje poćerke, devojčice od četrnajst godina, — ovaj daroviti ruski pisac, u kom se sukobljavao pesnik sa filozofom, pao je slučajno pod vagone maloga »Samoborca« i ostao na mestu mrtav, Medju mnogobrojnim ruskim saradnicima »Nove Evrope« bio je jedan od najsimpatičnijih, lako žestok protivnik boljševika (vidi njegov članak »iIstinna o Sovjetskoj Rusiji«, »N, E,« XV, 175—180), Markov je bio jedan od najnaprednijih Rus, koji je Februarsku Revoluciju smatrao »velikom srećom za Rusiju« U »Novoj Evropi« objavio je i svoj možda najbolji esej, a svakako najkaralkterističniji po predmetu koji ga je večno mučio: »Sukob duha i materije (»N, E,« XII, 146—160), kojem je stavio родобот 1 ројахпот tačkom Gogoljev »Vij« Kao Gogolj, i Valerijan Markov imao je nešto od onog prokletoga dara, »атибоба у1дајепја«, за kojim se može da vidi ponekad i ono što je sakriveno od običnih ljudi, lako nije živ dočekao potvrdu svojih velikih snova o Novoj Rusiji, on ju je gledao svojim vidovitim očima: »Stvara se nova generacija... Oni koji su ostali, i oni koji su otišli, lako će naći jezik da se sporazumeju, — glavno je da imaju istu dušu,,. Nacijonalna Rusija, u najširem smislu le reči, napredna misao, stvaralački rad, — u tim je rečima sav njihov program... Zora sutrašnjice osvanuće uskoro nad novom američkom Rusijom.,« Tako je pisao Valerijan Markov {u »Novoj Evropi« od 11, septembra 1926) objavljujući Novu Rusiju, i verujući sam u nju, pod vrlo tmurnim opštim vidicima i u vrlo teškim ličnim prilikama. Uvek optimist i dobro raspoložen. Isto je tako verovao i u Jugoslaviju, i voleo Je,

Kad bi ovoj našoj Jugoslaviji — i zvaničnoj i nezvaničnoj — bilo srce na pravom mestu, ona bi počastila uspomenu ovog svog dobrog ruskog prijatelja i darovitog čoveka time što bi preuzela na sebe brigu oko njegove maloletne poćerke i izvela je na put, Tako bi mu pouzdano lakša bila ova Jugoslovenska zemljica u kojoj će ležati, ·

SO

192