Nova Evropa

milom izbezumljenih izbeglica, pa ni sa svojim vlastitim mornarima. Ponekad bi propovedao, kao sveštenik, ili bi čitao oproštajnu molitvu nad nekom žrtvom pegavca, koju su onda bacali u penušave talase morske...

Stigli smo pred Carigrad, Na našem brodu istaknut je žut barjak, Prvo nas nije primila Varna, nad kojom su boljševici, — u borbi protiv Stambolijskog — pokušali već da podignu crvenu zastavu. Sada nas nije primao Carigrad, jer smo bili okuženi, Šta ćemo sad? Čuju se različiti glasovi: Malta, Misir, čak Vladivostok... Oni koji su se osećali bolesni — a medju njima sam bio i ja — strepili smo od ovih vesti, A svima je bilo veoma neugodno. 1 hrana (konzerve) beše nam prilično dosadila, Ipak smo, pokatkad, razgledali u besposlici, i bez naročitoš uživanja, jedinstvenu panoramu, — obalu Zlatnog Roga. Jedan od nevoljnih putnika, gardijski general, pokazivao mi je rukom na Bujuk Dere, gde se on nekada rodio kao sin ondašnje6 Ruskog Ambasadora kod Visoke Porte; sad je išao u neizvesnost, i gradio planove kako će negde saditi povrće i zaradjivati hleb,., Duvao je hladan vetar, letele su pahuljice snega, bilo je studeno u duši i po telu. Nad nama je lebdelo osećanje besmislenosti i bezizlaznosti, Onda još nisam znao za turski izraz, koji sam kasnije naučio: »Bu da бебег jahu« — »i to će proćil«,., Tek na nekoliko sati po odlasku iz Carigrada saznali smo kuda idemo: u Solun. Nas je primala Srbija! Svetli zrak nade obasjao Je naše napaćene duše, u kojima se opet mofđao roditi osećaj zahvalnosti,

Prošli smo pored Olimpa, koji nisam spazio, jer me je tresla groznica pešavca, MBacili smo kotvu u solunsko pristanište, i odmah su nas saleteli mnogobrojni čamci: preduzimljivi Solunci nudili su taze hleb, podačice, smokve ı pomarandže, za dobru valutu: prstenje ı mindjuše.,. Kasnije smo se upoznali sa jednim uglednim dospodinom, inače zemljakom, koji je pre nas došao bio u Jugoslaviju, pa je ı on — kao solunski čivuti — Jeftino kupovao dragocene stvari od svojih zemljaka u nevolji, ako ı ne za pomarandže, a ono za nekoliko »banki« s kojima smo se tada prvi put upoznali,

Poslednja noć na brodu, a onda jurnjava kroz grad i smeštanje u duđom izbegličkom vozu, Primao nas je predstavnik Jugoslovenske Vlade i Vojske, u činu majora, — major Petrović: on će ostati zauvek simbolička figura za sve nas, Kad smo prešli granicu kod Djevdjelije, osetili smo kao da smo došli u drugu domovinu. A kad smo videli spaljene stanice, porušene mostove, oštećene gradove i raseljena sela, — tek tada smo mogli pravo oceniti, šta naša braća čine za nas...

Dr. Al. Jelačić.

43