Nova Evropa

logije ljudske do velike i svečovečanske, Ulazio je skoro u sve ljudsko, naročito u ono podsvesno i podzemaljsko, i retko је kad bio na nepoznatim stazama. Kroz najgušće šume, najmračnije bezdani, i najmaglovitije planine, nalazio je put koji vodi »prvom« i »poslednjem« rešenju stvari i pojava, On je, kao dobar Rus, sve hteo da kaže, I u »Karamazovima« je izrekao ogromnu psihologiju, Tolstoj je, umirući, gledao u svoju dušu čitajući »Karamazove«. Sve su ličnosti tu, psihološki, nadzemaljski velike, To su džinovi čije su glave na nebesima a noge duboko usadjene u zemlju, »Tu strast dopire do svoje najveće moći, Ta knjiga nam prikazuje jedno tuce ličnosti apsolutno ogromnih.,« I kad to jednom Englezu (Arnoldu Benetu) »Karamazovi« predstavljaju, — lako je zamisliti šta ta psihološka otkrovenja kazuju onima koji su bliži ruskoj i slovenskoj duši, Kad se shvate, iz poslednjih dela, desetak do petnaest različnih ličnosti, ulazi se u celu ljudsku psihologiju, Tu su, na svoj način, predstavljene sve oscilacije ljudskih osećanja u njihovu najmoćnijem naponu. Treperenja su silna i do krajnje rastegljivosti, Naročito su u tom smislu jake griže savesti, pokajanja, dobrodušnost, opraštanja, i sve što je versko; uz to, »вј беуо«, таупоdušnost, ushićenje, i sumnja, Braća Karamazovi, Ivan, Aljoša, i Dimitrije, i semka koja ih prati, Smerdjakov, pretstavljaju stubove jedne ogromne psihološke zgrade, Mnoge stvari i pojave, izmedju tajne zemlje i tajne neba, nalaze se u njima. Neobjašnjive hladnoće, i tajanstvene unutrašnje toplote koje idu do zapaljenja, dahovi duhova i svetlost »plamenih jezika«, drčevi koji muče i razdiru, i grančice mira Које se posle polažu na tie iradične glave, gresi, kajanja, opraštanja, molbe, kletve, griže, samilosti, — sve to ide svako svojim odgovarajućim tokom, tonom, stepenom, i temperaturom, izlivajući se i vraćajući se u korita, paleći ili hladeći imutrašnjost, sa praskom i sa tragičnošću, ili sa mirom i pitominom. Sve je tu duhovno i duševno: psihološko.

I sama priroda kod Dostojevskoga nije ništa drugo, Ukoliko se ona pojavljuje u njegovu delu, ona je tu da svrši jednu psihološku akciju. Mesec koji se pojavljuje u snu, kad је Raskoljnikov ubio staru, tu je samo da ga umiri, i koliko se on umiruje izgleda mu da se i mesec umiruje! I ona muva koja zuji u toj istoj sceni, nema nikakvo drugo značenje nego psihološko, Takva psihologija vodi otkrovenjima, nadahnućima, i prorokovanju, Čovek je u zanosu, Pojave nisu na normalnoj »razini«, On traži drozničavo put svoje sudbine, Zar smo mi samo zato da se krećemo po ćeliji svoje ljušture? Treba se proširiti, udvojiti, ustostručiti, Šta još ima? Šta će biti? Šta da radimo? ,.. Može li jedan tako moćan stvaralac kakav je Dostojevski da ne postavlja pitanja i da ne prorokuje, naročito kad je to za njega »bitnost stvarnođa«? Čovek koji je onako žedan bio

299