Nova Evropa
podignutih oho suahog prama zemlji ispod hosd da zaštiti fužni usjev: hlasah ječma, stučah prosa...
Ne govorimo o Kamenu Mućhom sa natpisom šturim.
bog ishopaše iz gromile sive, nalih osušenoj hosti
neznanog junaha nehog, što je vjehovi i vjetrovi biše
Po iz Ada psi zavijajući medj hamenjem surim,
sunca sažigaše ljeti a zimi pldhaše oluji i hiše, —
peć o onima famo što nibad ne pjevaju uzdignutim glasom radosti, boje suaho na zemlji, bar ponehad, ima;
onima što izbočenih grudi idu nad utonulim pasom,
a niho im suzu ne vidje na hoštunjavu lihu;
šfo svi su nalih jednom, a jedan opet sličan svima:
po noći tvrdi sfupovi, a mrbi mjedeni hipovi po vidihu. Onima što po kamenju broče, ho nijeme i gorde sjene dalebog pobolenja nehog, što i s pahlom u hoštac se huata, i što još uvjeh prhosno se drže i strelice im огсаји iz zjene, iako smrt gladi pored njih nosi bosu jašući suog hata.
U hatar bhomu, u nadi česa, i za ljubau čiju,
žilom i hožom pobrivene hosti o oštro hamenje se biju? pita svuabi boji tamo onhraj svijeta slučajno zaluta,
i vidi ta bića gdje golim brdima promiču bez staze i puta. A! odgovora ne zna naći, niP mu da ho, i da pita, daje.
Dob sivoplavim planinama, što h'o isprebacane piramide strše, oblaci, Po šatori nebih suemirskih junaha, penju se i steru, i grom ognjene sfrijele odapinje i šalje mjesto hiše,
a suri orli nad lificom bruže, pred hojom se zastrašeni janjci veru, dotle će zagorba u holibi na litici sterat ložnicu tvrdu mušbarcu, da usni s njime doh da sunce ne pozove h brdu da hamenje Prči rad pregršti cruenbaste jalove zemlje,
a boju će sahrit prije leda zrno da u ljeti deset samelje;
a ona će ranit da stigne pod najgornje vrhove brda nedijeleĆć se povazdan od suog malobrojnog svilenog Prda. Paziće to svoje sitno blago od pljačke orla i zasjede vuha, usput će nasjeć od hrasta i graba breme sa stotinu тира
i donijeti Ba hući preho besputne vrleti na rodjenu fijelu,
da u žeravu zapreće bruha i da joj prisvjetli pri sijelu, junacim što s gusala promiču broz mrah na dalehe pute,
392