Nova Evropa

shvatanja, Njegoš nije dopuštao da se traži od božanstva prije djela pomoć i okrepljenje u cilju povećamja sile, jer je znao da svim silama, koje može u kom bilo slučaju upotrijebiti čovjek, vlada on sam, jer postoji jedinstvo »čovjeka« sa »nadčovjekom« u istoj datoj ličnosti, Po Ničeu su propovijedi slabih o dobru, istinitom, i pravdi, a bez svjesnog obzira na silu kojom se odredjuju, samo metfafizička leđenda, kojom se faktično ide zatim da se (ma i nesvjesno) uvećaju vlastite sile, te da slabi nadjačaju jače i da od njih budu jači, Omo što se ovdje naziva »metalizičkom legendom« jeste jedan od važnih rekvizita sile opjevane u »Gorskom vijencu«, ali se mjime ne determiniše ideal boraca, kao god, uostalom, što se mi po pojedinim sredstvima nikad ne da tačno odrediti cilj. Metalizička legenda, u ničeovskom smislu, bila je po Njegošu u crnogorskoj borbi samo jedno podsredstvo; a kakvoća i svojstva фоба родsredstva bili su odredjivani interesom ostvarenja ideje slobode i prava, dakle prvenstveno ideje sile, t, j. prethodne nužde njene realizacije i afirmacije,

Ideje potiču iz materije, da bi proizišavši iz nje mogle djelovati na izmjenu njena oblika i djelovanja, tako da ovako izmiјепјепа bude opet izvorom novih izmijenjenih ideja,., U takvom dijalektičkom procesu Njegoš posmatra kosmičko jedinstvo svijeta, a njegov »Gorski vijenac« je pjesma o borbi suprotmosti u tome svijetu, o premjeravanju i premještanju sila, 6dje »biće bolja koja me potone«, Uslijed toša nadmetanja i sudaranja sila, Njegošu izgleda da »svijet je ovaj tiran iraninu, a kamo li duši blagorodnoj! On je sostav paklene nesloše: u nj ratuje duša sa tijelom, u nj ratuje more s bregovima, u nj ratuje zima i toplina, u nj ratuju vjetri s vjetrovima, u nj ratuje živina s živmom, u mj ratuje narod sa narodom, u nj ratuje čovjek sa čovjekom, u nj ratuju dnevi sa noćima, u nj ratuju dusi s mebesima«, I »tirjanm« i »duša blagorodna« bivaju žrtvovani podjednako radi svijeta kao cjelime, radi povećanja пјебоуе Коlektivne sile, radi njegova samoodržamja, radi postignuća njegove najveće vrijednosti — najveće sile: »Manji potok u veći uvire, kod uvora svoje Ime dubi, a na morski brijeg obojica«, Čitava voda, i ona iz oblaka kao i ona iz podzemnih pećina i iz živućih organizama, ima da se cijedi i teče k moru, da bi se odatle opet digla i opet obnovila svoj drugačiji formalno ali suŠštastvemo isti put. Onaj potok koji je veći, duže nosi svoje ime, brže ispravlja svoj tok, više doprinosi uvećavanju mora kao izvora i utoke svih vod4; na prelaženju #оба зуоба пабопзкоб рита, on razara korita manjih potok4, oduzima im ime, a njihovu silu prisajedinjuje svojoj djelujući njome dalje, ! tako neprekidno. dok mu s boka ne udari neki snažniji potok, narastao od sakupljene Borske bujice, te oduzme ime i silu, da ih sam ponese djelujući dalje k svome cilju. Ovo oduzimamje imena manjima i slabijima

549