Nova Evropa

poslovima i uredjenju svoga kraja«, priznajući da je »ргета Vojvodini učinjena nepravda krivicom režima u Beogradu i krivicom njenih rdjavo izabranih predstavnik4«, pa izjavljuju: » Tražimo pravdu za nju u jednom uredjenju u kome će tereti i obaveze biti ravnomerno raspodeljeni i rasporedjeni odlukom na koju će biti uticajna reč same Vojvodine«, TI dok ovo otvoreno traže za Vojvodinu G. Davidović i srbijanska opozicija u Beogradu {u avgustu 1935), govoreći ujedno o »dubokom preobražaju stanja« za celu zemlju, »najugledniji Vojvodjani« {u januaru 1936) ustaju protivu svake alkcije Vojvodjan4, iako sami kažu da »ne postoji ozbiljna opasnost da ta štetna akcija uzme šire razmere«, i nazivaju javno — usred beogradske »Politike« — ovaku akciju »separatističkom«, iako ni jednom jedinom rečju ne kažu u čemu se sastoji ta »živa akcija da Vojvodina dobije poseban položaj u državi«, koja se »već od dužeš vremena i Javno i tajno vodi«, Ni od koga nepitani, i ničim neizazvani, iz čistođa mira, 81 »ugledan Vojvodjanin« — pod formalnim vodjstvom danas tako popularnoga Predsednika Skupštine, i Predsednika Srpske Akademije Nauka (koji se još prošloga veka odselio iz Vojvodine), a pod stvarnom egidom našeg narodnoB enciklopediste, poznatog borca za »svoju čast, svoj društveni ugled i privredni kredit« (u smislu Zakona o štampi), — oglasili su javno pobude i težnje Vojvodjana (koje sama beogradska opozicija naziva opravdanima i uzima ih kao takve u obzir) kao »izvodjenje separatističkog programa«, koje bi značilo »neminovnu nacijonalnu smrt Vojvodine«!... Očigledno, većina ovih »uglednih« i »nezavisnih« Vojvodjana — koji su većinom v a n Vojvodine — isto je toliko vodila računa o svome ugledu i o svojoj nezavisnosti koliko o tome, šta upravo znače reči i pojmovi »separatizam« i »separatistička akcija«. Oni i sami kažu, da akcija koja se vodi ide zatim, »da Vojvodina dobije poseban položaj u državi«, »U državi«, to znači: u okviru države; a dok se akcija kreće u okviru države, Sde je tu separatizam? — Oni dalje konstatuju, da su »mnoge i velike teškoće došle kao posledica raznoš istorijskog razvitka raznih i socijalnih i ekonomskih, kulturnih i političkih prilika, u kojima su vekovima živeli pojedini delovi našega naroda, i te su prilike u našem narodu tokom vekova stvorile razne navike, razne poglede, i nejednak mentalitet«; a kad pojedini delovi našeđa naroda — pa medju njima i Vojvodina — povlače otuda logičnu konzekvencu i traže »poseban položaj u državi«, odnosno isti položaj kao i svi drugi delovi, oni to žigošu kao »separatističku akciju« kojom Vojvodjani demantuju »svu svoju prošlost i kompromituju budućnost«. I to baca u lice, udarajući u ledja, jedna šaka većinom iseljenih i odrodjenih Vojvodjana ogromnoj masi Vojvodjanš u samoj Vojvodini, koji se nikad i ničim nisu ogrešili

54