Nova Evropa

da je i veći deo ,Letopisa', umesto manji, posvećen Vojvodini i Vojvodjanima, niko ne bi bio u pravu da ,Letopisu' prebacuje „pokrajinstvo', pošto ,Letopis' izdaje i finansira Matica Srpska u Novom Sadu ...«

Ako niko nije u pravu da Matici Srpskoj i »Letopisu«, ovakima kakvi su danas, prebacuje pokrajinstvo, mi idemo za korak dalje, pa smatramo da smo u punom pravu da im prebacimo što nisu više pokrajinski, što ne donose i ne obradjuju u većem broju teme o Vojvodini i od Мојуодјапа, i to od Мојуодјапа 12 Vojvodine (koji, naravno, Vojvodinu najbolje poznaju, i kojima je ona najviše za srce prirasla). Mi smo, uostalom, ovo gledište oduvek i vrlo odredjeno zastupali, pa smo i odlučno ustajali — kao što će se setiti naši čitaoci — baš protivu onih i onakih Matičinih »članova i prijatelja« u Beogradu, te njihovih zvaničnih govornika i člankopisaca i »nezvaničnih sastanaka« {vidi naročito naše članke: »U odbranu Matice Srpske«, u broju od 11, јапшага 1928, i »Gde je mesto Matici Srpskoj«, u broju od decembra 1930), Držimo da je danas više nego ikad ovo gledište opravdano i aktuelno, osobito nakon one nečuvene »izjave najuglednijih Vojvodjana« u beogradskoj »Politici« {o kojoj smo dovorili u našem političkom pregledu, u broju od februara o. 5.), čiji su inspiratori i koncipijenti uglavnom identični sa beogradskim članovima i prijateljima Matice Srpske. Zato se i koristimo ovim novim »pohodom«, da ponovimo neke za nas toliko jasne i lošične zaključke i istine, o koje se oglušuju — svesno ili nesvesno — neki Vojvodjani u Beogradu, ali o kojima kao da ne vode dovoljno i u punoj meri računa ni svi ljudi i činioci u današnjoj Matici, te koje tako bojažljivo i zaobilazno navodi i brani i sam Sekretar Matičin,

Jer odista, šta može biti prirodnije i opravdanije nego da jedna pokrajinska ustanova, koja je u toj pokrajini nikla i za nju stvorena, i koja u njoj dejstvuje — protivu svih smetnja i nasuprot svim nez8odama — sto i više godin4, i koju ona isključivo i bez ičije tudje pomoći izdržava, dopusti sebi da vodi prvenstveno brigu o sebi i da ima svoje obeležje! Smešno je o ovome i gubiti reči; ali, kad je već došlo do toga, da zapitamo: koja druga naša pokrajinska ustanova žrtvuje sebe za ljubav drugima, i od kojih se pokrajinskih ustanova to uopšte traži? Ili, zar današnja Vojvodina nije tek pokrajina, a Novisad središte Vojvodine i vojvodjanske kulture? I zašto onda da se »polje rada« jedne pokrajinske ustanove podeli i raširi »i po ostalim mestima naše zemlje«, kako to traže »nezvanični sastanci« bivših Vojvodjana u Beogradu?... Ako se dakle »ne smeju pretpostaviti dru gi razlozi ovakim prigovorima« i zanovetanjima, onda su posredi očigledno potpuna neobaveštenost i zabluda, s kojima treba već jednom prekinuti.

125