Nova Evropa

meta »traganju lutalice s hrišćanskim srcem i pošanskim čubma«, Jer »bogovi uvijek sebi nadju pejzaž koji im odgovara ; sunce na kojem su najbolje osvetljeni...«, a Dučićev je boš Apolon, i od njegove je lire dolazila sva muzika sfera i red u nebu i po zemlji, Bog, to je druđi izraz za harmoniju.

Ako je Dučić asimilovao patetičnu sliku Eredije, rafinovanost Bodlerove muzike i čuhnosti, duhovitost poetske misli Samenove, i još štošta, ipak nas je sjetio da njegov narod traži neko blago cara Rađovana; a njegova impresivna pjesma »Omorika« uvjerava nas, da je nekad kroza nj prošao i onaj šturi pejzaž herce= govački,

Gotovo je neprijatno navoditi, koliko je Dučića u današnjoj poeziji stiha i umjetničke proze, nesamo Beograda; ali su i dvojica Hercegovaca poslije Rata svakako počeli s njime: Ante Simić, i Jovan Radulović. Ante Šimić je izišao iz katoličke sredine i kroz katoličke evokacije Dučićeve ušao u modernu, ali ga je neurastenični splin odbio od zavičaja, idile, i tišine, — ušao je u kavanu, boemu, izbjeglištvo, neizvjesnost; u životu bijedan, neuravnotežen, i s pozom 5иуегепоба duha, mnoštvo lic4 i duša u njemu pletu kolo vrzino do besvijesti, da poslije erotično8 zanosa dodje nova ljubav, novo razumijevanje: »Ja poznam ponos mrk i tvrd — sa smelim uspravljenim korakom što dazi — i s uhom koje iznutra — баз зуоба Воба sluaša« (»M la dić«). Ova osamljenost duha, to je probudjeni predj, hajduk, Slomljen, Šimić sada sebe voli u drugima, u njima nalazi nadopunu, sebe otkriva u svemu, i to sve je: dubina sviјеба. Мјебоу se život slijeva s patnjama napuštenih žend, majki, siromahA u kadeninu jadikovku i rezignaciju. Kad se dogodi »preobraženje« stvari, duh polazi kosmičkim stazama:

Mi stojimo na rubu sveta

i gledamo u zapadanje zadnjih zvezda u dubljine noći, Sa zvezdama i mi zapadamo,

Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe ...

(»Rastanah sa sobom«)

A bilo mu je dvadesetišest godina kad je uminuo! Nov izraz gole Hercegovine: kratak bljesak duha, lirske analogije savremene evropske lirike, naročito njemačke; preveden tada na koji bilo jezik mogao je da bude sastavni dio svake savremene književnosti. Jedan od onih koji je u našu noviju književnost unio najviše hrabrosti i nepatvorenog doživljaja; njegov ciklus o siromasima olvorio je novo razdoblje, i to je dosad vjerojatno naša najproživljenija lirika socijalnog osjećanja.

Ako je Šimić smion izlet i kidanje sa književnim tradicijama, Hamza Humo i J, Radulović, živeći ponajviše u Mostaru, nastavili su tradicije Šantića i Dučića, pa i Ćorovića.

278

O