Nova Evropa

navesti ovde jedan uvodnik (od 3. marta tekuće godine) kojim skreće pažnju svojih čitalaca na jednu dotle nepoznatu darovitbu američku spisateljaieu, Noru Von (Waln). Evo toga članka, u izvodu:

Pre šest godina izašla je jedna knjiga u kojoj se slika Kina. Pod naslovom: »Kuća u izgnanstvuć«, ta je knjiga uskoro imala čast da postane najviše kupovana (>»best-seller«) na listi nepripovedaka (»nomfiction&«) ... Pisac ove knjige bila je Nora Voln. Jednom poznatom piscu i kritičaru, koji je osporavao vernost slikanja Kine, zato što su izostali iz njega prljavština, smrad. nemar i propadanje te velike zemlje, napisala je баба pismo mala, ćerka autorke, iz jednog internata u Švajcarskoj, koje se pismo kritičaru toliko svidelo da ga je objavio. Pismo je glasilo: »Dragi G. Vulkot, Ja sam kći Nore Voln. Moja mama nije pacifist samo po nasledju, — ona je to i po uverenju. Ma šta ko njoj učinio, ona neće reagirati. Ja nisam kveker (vrsta »bogumilša« kod nas) po rodjenju, jer ako io nisu oba roditelja, onda nije ni dete. Moj otac je član Engleske Crkve, ali ne ide u crkvu. Ni ja neću, verovatno, postali pacifist. U svakom slučaju. ja to još nisam. Mislim dakle da Vam treba pisati, i ja to evo činim. Ja sam čitala Vaš članak. Ja sam rodjena u Kini i živela sam tamo gotovo ceo svoj dosadašnji život. Pročitala sam pažljivo Maminu knjigu ı ne nalazim u njoj ništa što ne bi odgovaralo istini. Ona, doduše, ne kaže u njoj sve, jer Mama u svojim razgovorima nikad ne spominje ružne stvari. Ja mislim da se ona njima. ne bavi u svojoj pameti. Ona ih možda opaža, ali ja ne držim da ona može o njima da piše. Prljavština je uzrujava. Ako treba da prodje mimo nešto odvratno, ona to čini brzo a da se i ne okrene na tu stranu. Kad bilo ko spomene nešto nelepo, recimo krv na činiji od mesa, kao što je to jednom za ručkom učinila moja kuzina Brenda. Mami je čisto mučno. Moj ujak kaže, da je ona uvek, taka bila... Meni se stoga čini da nije pravo kad kažete. da ne bi trebalo da ona zapaža зао опо što je lepo. Zašto da ne? Ako Vi hoćete da se piše o drugome čemu, zašto ne pišete sami? Ali, ako napišete ma što ružno o Kini, meni se to neće svideti. Kina je najbolja zemlja na svetu. Ja nisam videla nigde kraja koji bi se dao uporediti s mojim kineskim zavičajem... Osim toga, čitajući Vaš članak o mojoj Mami, pročitala sam i jedan Vaš članak o tome kako ćete u februaru povesti jednu devojčicu u pozorište, i videla sam Vašu sliku u Kosmopolitenu. Pa sam došla do zaključka, da Vi niste rdjav čovek, ali da ste prek... Vaša odana Meri Oslend-Hil.«

Donosim ovde ovo pismo — kaže dalje Doroti Tompson u svom uvodniku — zato što je Nora Voln napisala sada opet jednu knjigu, pod naslovom: »JHvatajući se zvezdać OReaching for the stars), o savremenoj Nemačkoj. Gospodja Voln je pošla onamo juna 1934, sa svojim mužem, koji se tada povukao iz britanske državne službe na Dalekom Istoku, želeći da se posveti muzici u zavičaju Muzike. Gospodja Voln je živela medju Nemcima kroz sve ovo vreme od dolaska Hiilera na vlast, sve do nedavna. Ona nije pošla u Nemačku kao novinar ili dopisnik, niti je ma što naročito išla: tamo da iraži i nadje. A, prema svedočanstvu svoje ćerčice, gospodja Voln, »ako treba da prodje mimo nešto odvratno, ona

306