Nova Evropa

to čini brzo a da se i ne okrene na tu stranu&«. Gospodja Voln је kveker, rodjena i odgojena u Pensilvaniji, jedan od onih blagorodnih stvorova posvećenih kraljevstvu Gospoda Boga. na ovome svetu, kojih је duhovna snaga osvojila poštovanje celoga čovečanstva. Gospodja Volim ne veruje u nasilje, uopšte ne veruju u nasilje, čak ni u nasilje svetsko... Ona je volela Nemačku sećajući se Nemaca sa kojima je živela kao dete u Pensilvaniji. Njezina priroda i njezina religija sprečavaju je da bilo koga vredja. Ona je pozdravljala Nemce hitlerovskim pozdravom, jer je takav bio običaj zemlje u kojoj se nalazila kao gošća. Ona je namerno tražila da vidi samo ono što je najbolje... I ona je zato u svojoj knjizi dala jedan od najlepših tributa Nemačkoj, — ali i jedan od najstrašnijih dokumenata protivu režima koji je ikad napisan... U nje je ogromna, imagitivna simpatija za nemački narod, a trpeljivost široka kao svet Ona ništa ne osudjuje, — samo beleži. Niko neće čitati ovu knjigu, a da ne zavoli Nemačku još više. Ali niko, ko je bude čitao, neće verovati da je ovo sad Đravo lice Nemačke, i da će tako ostati... I, na kraju, iz knjige bije vera u nemački narod, vera u veliku ulogu što će je još nemački narod imati da odigra u zapadnoj civilizaciji...

Još nešto u vezi s ovom knjigom. Gospodja Voln ju je napisala u Nemačkoj, čiji je Vodja neobično hvalio njezinu »Kuću u izgnanstvu«, pa je više primeraka razdao i svojim prijateljima. Ona se nije bojala za svoj rukopis, i tri prepisa poslala je trima izdavačima u Ameriku. Nijedna pošiljka nije stigla meti. Kad je došla u Englesku, morala ju je — po beleškama i iz pamćenja — sasvim iznova napisali...

Da li je potrebno reći, da je ovaj prikaz znatno doprineo neobičnom uspehu knjige (izdavač: Little, Brown & Cie, Boston), te da se ime njezina pisca spominje danas naporedo s imenom Pprošlogodišnjeg dobitnika Nobelove književne nagrade, opet američke kmjiževnice, Bekove (Pearl S. Buck), i s imenom samog prikazivača knjige — Doroti Tompson. I nije Nora Von jedini pisac kojega je preporučila, i čitaocima i izdavačima, Doroti Tompson. To je uopšte jedna od lepih crta savremenih istaknutih književnika i duhovnih vodja u Americi: da pronalaze ljude od talenta i svojski im pomažu da prodru kroz onu nepreglednu masu i složenu organizaciju što se zove američka štampa i američka publicistika. Doroti Tompson i njen muž, Simkler Lujs, nisu doduše otkrili ali su kako već napred rekosmo — ohrabrili i pomogli i našeg Adamića, koji o tome sim priča opširno u svojoj poslednjoj, najvećoji knjizi »My America«.

Teško da će biti zanimljavijih i bolje imformisanih članaka i komentar4, o ratu 'koji je sad u toku u Evropi i o njegovim odjecima u Americi, od onih što ih piše, i što će ih mapisati, Doroti Thompson.

JI

307