Nova Evropa

protivu neprijateljskog držanja Francuske, koje je došlo do izražaja naročito poslije okupacije Tunisa. Već u julu 1913, Bečka Vlada javila je u Rim, da sprema »defenzivnu« akciju protiv Srbije; ali je dobila otud ispravan odgovor, da se takva akcija nikako ne može smatrati defenzivnom, te da zbog toga ne može obvezati Italiju. Austro-Ugarska i Njemačka, poslije tog odgovora, pripremale su u tajnosti rat, neobavješćujući svoga saveznika, čime su već kršili obavezu konsultovanja odredjenu prvim članom tripartitnog ugovora. Ali to nije bilo sve. Kada se je Talijanski Ambasador, poslije Sarajevskog Atentata, izričito raspitivao u više mahova kod tadašnjeg njemačkog Ministra Spoljnih Poslova (von Jagova), dobijao je stalno odgovor, da je rat isključen, i da su sve ruske pretnje samo »bluff«, iako su Centralne Sile tada već računale sa mogućnošću ruske intervencije. 20. jula 1914 javio se Talijanski Ambasador ponovo u »Wilhelmstrasse«, da pita Ministra, da li se može pouzdati u mir, jer hoće da putuje na dvadesetdnevni odmor? Začudo, njemački Ministar ga je ponovo uvjeravao da neće biti rata, a već 23. jula predat je austrijski ultimatum Srbiji, i toga dana Austrougarski Ambasador u Rimu obavijestio Je o njemu Rimsku Vladu, koja je tekst ultimatuma primila tek idući dan! Ali je zato odmah, već taj drugi dan, talijanski Ministar Spoljnih Poslova (Di San Giuliano) protestirao u Beču protivu kršenja člana sedmog savezničkog ugovora, koji je odredjivao status quo na Balkanu, odnosno dopuštao promjene tek po prethodnom sporazumu izmedju silš potpisnica. Prema tomu, Italija je s punim pravom mogla da najavi sve rezerve i svoju slobodu akcije, jer su AustroUgarska i Njemačka prekršile tripartitni ugovor, a ne Italija.

Londonski Pakt predstavljao je, po tumačenju Gajde, minimum talijanskih zahtjeva, — kompromis izmedju taliJanskog i ruskog stanovišta, koje je zastupalo slovenske interese na Balkanu. Kolonijalni zahtjevi Italije nisu tačnije odredjivani, a njezine pretenzije u jadranskom i balkanskom životnom prostoru osporavane su. Medjutim, već prvi ugovor O prijateljstvu izmedju jadranskih susjeda (iz godine 1924) imao je da dokaže, da u pogledu Jadrana Italija nije smatrala Londonski Pakt kao nešto konačno i nepromjenljivo. Iz istorijske perspektive, kaže Gajda, učinili su slabu

21