Nova Evropa

perijod prividnog mira i nije drugo do li časomičan odmor i bjesomučna priprema za još svirepiju sutrašnju odmazdu i osvetu... I tako, mač i oganj ostadoše do dandanas jedini instrumenat pravde, jedino sredstvo sporazumijevanja, i jedini most medju narodima!... Ovako danas Evropa, juče Azija, prekjuče Amerika! Na svih pet kontinenata bez razlike ista nesreća, isto ludilo, u svom stalnom i perijodičnom ponavljanju. Na toj jadnoj planeti nema valjda niti Jedne stope koja nije po nekoliko puta natopljena ljudskom krvlju i zagnojena iskasapljenim čovječanskim mesom; nema na njoj niti pedlja gdje se naši koraci ne bi spotakli o razmrskane ljudske lubanje, iz čijih očnih šupljina zasvjetluca u mrkloj noći fosforastim sjajem uvijek isto sablasno pitanje: čemu sve to?

Počev od onoga dana kada se dvonožac, medju krilatim gušterima, prvi put osovio na svoje noge i mašio rukom za kamen, pa dalje — kroz početne tragove svoga bitisanja, kroz predhistoričnu eru divljine i seobu plemena, kroz blistavu Jeladu i sjajnu Rimsku Imperiju, kroz prva stoljeća Hrišćanstva i krstaške vojne, kroz zamračeni Srednji Vijek, doba fanatizma i buntovna prošla vremena, pa sve do današnje »civilizacije«, — uvijek samo smrt, krv, i pustoš vijore svojim crvenocrnim barjakom ...

Naporedo sa svakim korakom kulture i napretka prati čovjeka neka tamna sjena njegova naličja, sva ta grozovita sredstva bojnih strašil4; i što Je on bogatiji znanjem i umiJećem, tim su mu i ona još pogubnija, Još ubitačnija, i nesrazmjerno savršenija, nego li mu je ono primitivno orudje kojim živi i hrani sebe i svoje najbliže. Svaki duhovni dar, svaki plamičak njegova genija, svako otkriće novih prirodnih

sila i sirovina — bilo na zemlji, u vodi, ili u zraku, — sve je to danas pokoreno, pretvoreno i primijenjeno, u jednu te istu konačnu svrhu —: razaranje onoga što Je stvoreno, me-

djusobnim masovnim pokoljima, baš kao da nam je Genije Dobra okrenuo ledja i prepustio vladu nad ovim svijetom Svom iskonskom protivniku Luciferu...

Ali, ovakvoj se rezignaciji svim svojim silama opire čitavo naše biće, danas kao i odvajkada, jer sve gSrozote i beskrajne boli nisu bile kadre da čovjeka sprijatelje s nevralgičnim pojavama njegove zajednice, kao što su Sa opet

226