Nova Evropa

rusku feritorijanu ekspanziju, Miljukov je priželjkivao Dardanele, u času kada su Nijemci bili već potpuno povili ruski front. A tu bezgslavu parolu za Dardanelima postavio je kasnije i Tereščenko... Duma je doduše tražila odstup Cara, ali tek onda kad je već bilo jasno da se — radi vojničkog neuspjeha — mora naći neki veći i krupniji krivac nego što je bio bijedni dvorski lakaj Stjurmer. Duma је u stvari do zadnjeg časa bila za konstituciju, iako je Miljukov stalno govorio o nacijonalnoj revoluciji, koju je htio izbjeći. Uostalom, odluke Dume nisu bile važne: izmedju nje i naroda nisu postojale nikakve veze. Narod u Dumu nije imao povjerenja, pa kad je konačno došlo do abdikacije Nikole II, i kada je već čitav Petrograd kiptio u revolucijonarnom raspoloženju, te vojska u čitavim formacijama prelazila k radnicima, Duma još uvijek nije znala šta hoće, i još se stalno nadala da će moći zauzdati svježe revolucijonarne snage!...

Revolucijonarni zamah ruskog naroda, pojačan omraženim ratom, stradanjem i gladovanjem, a izrastao iz nezadovoljenih agrarnih i socijalnih traženj4, došao je do jasnog izražaja s padom carizma. Koliko su vojska i radništvo prema Dumi bili indiferentni, vidi se najbolje po tome, što se na dan pobjede Revolucije (27. februara 1917) nisu stavili na raspoloženje Dumi, već su stvorili svoje posebno tijelo: »Sovjet radnik4 i vojnik4«; tek posredovanjem socijalistadesničara — poimence Aleksandra Kerjenskog, u prvo vrijeme Revolucije najpopularnijeg čovjeka Rusije, — uspjelo je mase, makar i površno, vezati za Dumu. Ali je svoju nacijonalnu etiketu, kako već rekosmo, izgubila Februarska Revolucija vrlo brzo: ruski seljak nije više htio ratovati, on je htio zemlju i mir. Rusija je vojnički bila slomljena, ekonomski uništena; po zemlji su seljaci palili ı dijelili spahiluke, radnici su bili stvarni nosioci revolucije po gradovirma, a vojnici su u masama napuštali rovove. Eto, to je trebalo da bude nacijonalna idila Februarske Revolucije Miljukova!

Naročito značajno bilo je stanovište radničkih stranaka u vrijeme Februarske Revolucije. Najuplivnija grupa bili su socijalisti-desničari (menjševici), medju kojima se isticao

265