Nova Evropa

sliku one psihološki neobično interesantne skupine. Sama Revolucija zakovitlala je psihom g9omil4 i stvorila raspoloženje koje nalazi svoj reljefni prikaz u riječima književnika A. Serafimovića: »Bilo je kao da je prostor puknuo i da se pojavilo nešto nevidjeno i nečuveno, ali nešto što je stalno živJjelo u najtajnijim dubinama; nešto što se nije moglo označČiti riječima, pojavilo se sada Jasno, jednostavno, i opipljivo: prastara mržnja, prastaro ugnjetavanje, prastaro TOPpstvo, provalili su kroz napukli prostor...«

Ali, ni ta masa, ponesena vihorom Revolucije, nije bilo ono Što sačinjava njezinu srž. Sama srž Revolucije ostala je u okviru boljševičke stranke, ili tačnije: boljševičkog reda. Možda izgleda paradoksno kad se kaže, da je partija, koja je u Svom programu isticala najgrublje forme materijalizma, bila stvarno vezana i izgradjena na čisto duhovnim osnovama. Ovaj momenat je, mislim, prvi istakao njemački socijolog Rozenstok (Eugen Rosenstock). Ono što je vezivalo boljševike nije bilo revolucijonarni interes već — revolucijonarno uvjerenje, dakle duševna dispozicija. Boljševik je praktično polagao zavjet kao zalog svog uvjerenja: on je napuštao vjeru svojih roditelja — obično, pobožnih i vjernih podanik4 Cara, — napuštao zvanje, odricao se djece, lišavao se imetka i gradjanske časti, sve radi svog revolucijonarnog uvjerenja. To stvara veću povezanost nego bilo kakav red. Što su zavjeti Isusovaca ili Trapista, položeni pred dobronamjernim glavarima; što su igrarije slobodno-zidarskih ispit4, prema Sibiru, prema progonstvu, prema smrtnoj opasnosti koju čovjek dobrovoljno na se prima? A sve to radi materiJalističkog shvatanja istorije, zato što u istoriji čuje otkucaje sata Svijeta! Odista, pravi paradoks: pun zalog duhovne ličnosti radi materijalističkog principa! Ali baš ta krvlju cementirana povezanost boljševik4 dala im je u njihovim vlastitim očima neoporecivo pravo da vladaju Rusijom, oni a ne radnici i seljaci. Na temelju svog revolucijonarnog praktičnog zavjeta, oni su vlast zahvatili za sebe, za izvodjenje svojih idej4. I stvarno, to je bio neumitni tok cirkulacije elit4, njihova smjena: boljševička aristokracija Revolucije smjenjuje, nakon kratkog intermeca anemične buržoazije, carističku aristokraciju, i — protiv svoje volje — utvrdjuje socijalnu formulu Vilfreda Pareta, da je istorija »groblje aristokracija«.

279