Nova Evropa

Ljenjin, 1

Još i danas se često — sa više ili manje argumenata raspravlja pitanje, da li je Februarska Revolucija bila n a cijonalna ili socijalna revolucija. Medjutim, s koje god se strane ulazilo u to složeno pitanje, jedno je potrebno: ne smije se i ne može se proces Februarske Revolucije izlučiti iz sastava čitavog revolucijonarnog zbivanja koje stalno trese Sglomaznim ruskim narodnim organizmom, već tamo od početka XIX stoljeća. Februarska Revolucija u stvari Je tek epizoda, i onda ako ju smatramo nacijonalnom, u smislu izlaganja P. Miljukova. U svakom slučaju, ona brzo gubi svoj nacijonalni karakter, jer je do njezina sloma došlo uslijed produženja ratne politike i puštanja s vida agrarnih i socijalnih traženja seljaka i radnika. Pretpostavka Miljukova, teoretičara nacijonalne revolucije, — da je sa padom carskog režima stvorena baza za gradjansku i nacijonalnu revoluciju, te da je radi toga bio potreban rat do pobjedonosnog svršetka, — bila je iz temelja pogrješna, jer Je već u ljetu godine 1916 položaj na ruskom frontu bio tako težak, da su mnogi vojnički stručnjaci još tada ukazivali na skori slom ako se produži sa ratovanjem. Ne mislimo ovdje govoriti o vojničkim razlozima rasula ruskih armija; za nas je važno psihičko raspoloženje ruskih mas4, koje je ponajviše doprinijelo katastrofi ratne politike carizma. Ruski seljak, koji je sačinjavao ogromnu većinu ruske vojske, pošao je bio doduše u rat s lozinkom »za Cara i Vjeru«; ali oduševljenja kod njega nije moglo biti, niti se ono moglo vještački stvoriti. A ruski vojni stručnjaci kao da nisu vodili računa o poznatim tvrdnjama vojnog teoretičara Klauzevica: »Što su veličanstveniji i jači motivi rata, utoliko više zahvataju cijelo biće naroda: što je veća napetost koja predhodi ratu, utoliko će se rat brže pribliŽavati Svojoj apstraktnoj formi, utoliko će se više raditi o svladavanju neprijatelja, utoliko će se bolje poklapati ratni cilj i politička svrha, te će rat izgledati više ratnički a manje politički. Ako je dakle tačno, da u гази odlučuju realne i idejne snage koje u narodu dolaze harmonično do izražaja, onda je slom carizma bio već uslovljen samim unutar-

263