Nova Evropa

Murka, koji mi je učinio prvo prikazujući moju doktorsku disertaciju (u Jagićevu »Arhivu za slovensku ЕПојовји«, 1906), a koji je onda — nakon dvadeset godina — ponovio u svojoj raspravi »O značenju Reformacije i Protureformacije za duhovni život Južnih Sloven4« (1927). On mi je tu zamerio, što sam u svojoj disertaciji SOVOTIO O ST p зКој а пе о згрзКоћгуа Кој пагодпој pesmi. Ja sam se branio argumentom, »da je onde zato бохог о srpskoj narodnoj pesmi, što je naša narodna pesma pod tim imenom ušla u nemačku književnost, i što su je pisci O kojima je u mojoj knjizi reč tako nazivali«. "Taj argumenat važi još uvek, pa bi se s ovim opravdanjem moglo i danas dati isti naziv onakoj knjizi. Ukoliko sam kasnije — posle trideset godina — ipak našao, i to baš ja, da je jedna od onih pesama koje su naš narod u nemačkoj i svetskoj književnosti proslavile a o kojima sam ja u onoj mojoj disertaciji pisao, »IIasanaginica«, »očigledno potekla iz slojeva našega naroda koji sebe i svoj jezik nazivaju Brvatskim imenom«, to sam izneo u OnOom SVOm članku u »Novoj Evropi« (u Geteovu Broju, od marta 1932, str. 119 — 130), koji spominje Dr. Esih. Prof. Murko bio je prvi da srdačno dočeka ovo »otkriće«, pa je na osnovu njega i sam putovao i ispitivao stvari, i napisao o tom predmetu novu opširnu raspravu (na nemačkom).

Da se dakle razumemo. Kad sam ja kao student germanistike u Beču pisao svoju disertaciju, nemačka književna istorija poznavala je našu narodnu poeziju pod imenom »srpske narodne pesme«, te su se njime služili svi koji su o njima pisali ili ih prevodili, a medju njima poglavito Grim, Gete, Talvj, i ostali, čiji su napisi ili prevodi bili predmetom moga rada. I da sam hteo, ili znao da to nije tačno, ne bih se bio mogao u toj prilici služiti drugim imenom; niti je tada moj posao bio u tome, da ispitujem tačnost naziva. Jedna pesma medjutim, i to najlepša i najslavnija, »Hasanaginica«, koju je mladi Gete preveo bio na nemački, zadržala se pod imenom »morlačkim« (aus dem Morlackischen«), i niko ni Vuk Karadžić — kraj sveg traganja nije mogao da je u narodu pronadje, te da tačno utvrdi iz kojega je našega kraja. Mene je poslužila sreća da je — nakon sto i više godina — čujem u originalu, i to ni od kog drugog već od

350