Nova Evropa

Ivana Meštrovića, našeg velikog umetnika, koji ju je kao dete slušao od svoje babe, dok je pevala bratu mu uz kolevku, i zapamtio je. Tu verziju izneo sam u onom svom članku u »Novoj Evropi« (1932), učinivši tada ujedno »jednu rezervu uZ Onaj naslov svojoj knjizi«, te dopunivši time moj odgovor profesoru Murku; a ta je rezerva: da bi onu »zabunu o Morlacima trebalo — bar u nauci i književnosti popraviti«, pa u svetskoj literaturi — kad je reč o »Hasanaginicić, i O našoj narodnoj pesmi uopšte, — spominjati oba narodna imena — hrvatsko i srpsko — naporedo. Rekao sam, da govorim danas ovako »poglavito zato, što mislim da treba, u ovim našim sadašnjim nacijonalnim prilikama, poći malo unazad pa povesti računa o tome, da nisu svi, nažalost, našega uverenja o jedinstvenosti onoga što se zove srpskoi hrvatsko, ida će biti još potrebno boriti se da to uverenje počne opet dublje hvatati korena, a da se dotle svačije mišljenje ima uvažavati...«

Sve to, dabogme, nije bogzna kako važno, niti mislim da sam time naročito »koristio narodnoj hrvatskoj stvari«; ali — kao što sam rekao još u onoj belešci povodom napomene prof. Murka — »neku važnost dobija stvar ipak u vezi sa današnjom „Novom Evropom, jer nije sasvim svejedno, da li su urednik i mnogi saradnici „,N. E bili integralni Jugosloveni oduvek, ili su to postali tek u Ratu i posle Rata«. А. ако ovako pisanje, i uopšte pisanje »Nove Evrope«, ima ipak nekom da »koristi«, koristiće u isti mah i hrvatskom i srpskom narodu, bar sa našeg gledišta i prema uverenju nas koji smo danas pošli još i dalje, pa od Jugosloven4 postali opet integralni Srbohrvati ili Hrvatosrbi. Mi ćemo danas — kad govorimo pred strancima i kad hoćemo da ih pravilno obavestimo — našu narodnu poeziju s istom Sotovošću i s istim zadovoljstvom nazvati hrvatskom kao što smo Je pre četrdeset godin4 nazivali srpskom; i — tako smo završili onaj svoj članak o Meštrovićevoj verziji »Hasanaginice« — »nama može biti samo drago u duši, da smo došli do šireg iskustva o poreklu i domovini naših narodnih pesama, jer nas ono učvršćuje u našem uverenju o nedeljivosti narodne teritorije i istovetnosti nesamo narodnog jezika nego i narodne дихе«.

Ме

351