Plamen života

dao svu svoju snagu takmičeći se s onima koji su hteli da ga hladom priguše, da ne bi sami bili prigušeni.

I uspeo je. Probio se iz gustiša. Viši je vrhom od okolne šume, prav kao strela, tanak i vitak u vrhu, snažan i stamen u deblu oko kojega se nad nabreklim žilama već pola veka slaže hranljivi humus njegova lišća. U punoj snazi, blistav na suncu voskom svoga lišća, mirišljav jesenjim dahom smole pod sitnom kišom, prerušen u seda starca sa granama povijenim pod teretom snega, odolevao je, njihajući se skladno, i najgrubljim udarima vetra, koji su na mahove dolazili s mora preko kršnih planina.

Jednog dana šumar, za svoga uobičajenog obilaska, zastade pred njim. Odmeri ga od korena do vrha, izmeri mu deblo, potapša ga po hrapavoj kori i na njoj načini nekakav tajanstven crven znak. Četinar se pitao šta znači taj crveni krug s nekim brojem, ali nije dugo na to mislio. Međutim, pred zimu, s prvom susnežicom pojaviše se drvoseče. Čulo se kako šumom odjekuju udarci njihovih sekira i cvile velike njihove pile. S vremena na vreme čulo se krhanje i šumor lišća, pucanje granja završeno silnim treskom u usprašenom snegu.

Jednog jutra dođoše drvoseče sa sekirama i pilama, pogledaše crveni znak, koji za njih nije bio tajanstven. Prisloniše uz hrek svoje oruđe, odbaciše kabanice i pljunuše u šake.

— Ala je lep! — reče jedan od njih, iskrivivši vrat da bi mogao dogledati vrh pedesetogodišnjeg četinara. I zamahnu sekirom u stablo iznad samog tla pokrivenog suvim iglama i tankim snegom.

I pila je dugo cvilela, a mirišljava strugotina posipala je sneg i lišće...

Drvo je sada ležalo oboreno, načinivši pustoš svojim padom među šumskim drugovima, s kojima je živelo i takmičilo se više od pola stoleća.

Skresaše mu grane. Očekivao je da će biti isečen na trupce kao ona druga stabla što su sada naslagana u oblicama. Međutim ga ne isekoše, već ga iznesoše iz šume i smestiše na rastavljena kola, vrhom na zadnjim, stablom na prednjim točkovima, i dva para volova ga povukoše. Spuštali su se strmim padinama, gazili brze potoke planinske, kad se trećeg dana ukazaše tamni čempresi i modro more.

I bosanski četinar nađe se kraj mora, na gruškom Kantafigu, gde se gradi dubrovačko brodovlje koje s vitkim jarbolima i belim jedrima plovi svetom.

Umesto da ga iseku na trupce, oboreno stablo vide kako ga neguju i obrađuju. Uzglačaše mu lice, ispuniše bore melemom, premazaše ga mirišljavom sjajnom smolom. Danima su ga vešti majstori obrađivali: naticali

gvozdene obruče, pričvršćivali drvene čekrke, opasivali ga i obuvali.

16