Pravo i privreda

Funkcionisanje skupštine Skupština reprezentuje volju članova akcionarskog društva, ali da bi bila pravnovaljana i proizvodila pravna dejstva, ova volja se mora formirati u određenoj proceduri. Međutim, rijetki su zakoni koji daju iscrpne propise o skupštini. U pravilu, zakoni daju samo najopštije norme o načinu rada i odlučivanja u skupštini, ostavljajući statutu društva da uredi brojna pitanja vezana za rad skupštine. Važeći Zakon o preduzećima ne sadrži norme o ovim pitanjima, kao što je slučaj u uporednom pravu, dok Predlog novog zakona o preduzećima nastoji đa otkloni ovu prazninu. Detaljnije regulisanje načina i toka rada skupštine od posebnog je značaja za pravilno funkcionisanje ovog organa, sigurnost akcionara i zaštitu njihovih interesa, a time i za redovno i uspješno poslovanje društva. Stoga zakon mora imati potpuniju regulativu u pogledu ovih pitanja, dok statut društva i poslovnik o radu skupštine treba đa ih što detaljnije urede. U pravilu, skupština je po svom položaju ista u svakom akcionarskom društvu, ali po načinu svog funkcionisanja može biti veoma različita, usled široke autonomije u uređenju ovih pitanja, koju zakon dopušta statutu a omogućava bogatstvo različitih vrsta i rodova akcija. Ali, i pored svih mogućih razlika i niodaliteta, krug pitanja koja se tiču finkcionisanja skupštine, koncentriše se oko sledećih, istih etapa njenog rada; 1) sazivanje skupštine; 2) tok skupštine, i 3) odlučivanje na skupštini. Svaka od ovih faza skupštinskog rada pretpostavlja posebnu zakonsku i autonomnu regulativu i posebno razmatranje, a ovom prilikom konstatujemo samo krug osnovnih pitanja koja se postavljaju kod svake od njih. Pravilo je da se sazivanje skupštine akcionarskog društva propisuje zakonom. Pri tome se kao predmet regulative postavlja nekoliko pitanja. Prvo, gdje se saziva skupština (mjesto). Dmgo, kada, to jest u kojim slučajevima se skupština saziva (djelokrug i rok). Treće, ko saziva skupštinu (subjekti). Četvrto, način na koji se saziva skupština. U okviru načina sazivanja skupštine postavlja se nekoliko posebnih pitanja: sadržina akta o sazivanju (poziva, saziva), objava poziva, način pozivanja akcionara, opoziv poziva. Kao posebno značajno, iz sadržine poziva izđvaja se pitanje dnevnog reda i njegove popune. Postavlja se i pitanje može li se skupština održati, raspravljati i odlučivati i bez propisanog sazivanja, odnosno da li se u pogledu drugog saziva (kada se prva skupština nije mogla održati zbog nedostatka kvoruma) priznaju određene olakšice. Od dana sazivanja skupštine počinju teći rokovi i radnje u vezi sa održavanjem skupštine. Taj proceduralni okvir kroz koji se odvija rad skupštine ima za cilj da obezbijedi legitimnost i vjerodostojnost skupštinskih odluka, ali i zaštitu i sigurnost akdonara. Tako, skupština ne može preći na dnevni red prije nego se utvrdi i odobri spisak prisutnih i zastupljenih akcionara, a na spisku se mogu naći samo oni akcionari koji su prethodno dokazali da su ovlašćeni da učestvuju na sazvanoj skupštini. Prije nego skupština prede na dnevni red mora biti riješeno i pitanje njenog predsjedavanja, a čitav tok skupštine mora biti vjerodostojno konstatovan u zapisnik, jer niti važi niti se smatra zvanično tačnim ono što u isti nije unijeto. Donošenje odluka na skupštini obuhvata širok krug pitanja, kroz koja se rješava i pitanje njene đemokratičnosti i njene efikasnosti u radu. To su; odredivanje kvoruma, većine za donošenje odluka, prava glasa, isključenje prava glasa, način glasanja, pravo istupanja iz društva usled protivljenja odredenim odlukama, pobijanje odluka. U pravilu, zakonska regulativa donosi o ovim pitanjima okvirne i dispozitivne norme, ostavljajući široku autonomiju u uredenju ovih pitanja statutom društva. Na taj način je ostavljena mogućnost različitog modeliranja učešća u upravljanju pojedinih akcionara, pri čemu se može polaziti od različitih kriterijuma, a ne samo od visine kapitala.

107

SKUPŠTINA AKCIONARSKOG DRUŠTVA KAO ORGAN VLASNIKA