Pravo i privreda

Milenko Ristivojević i Slobodan Ćirić

PRINUDNO PORAVNANJE I VLASNIČKA TRANSFORMACIJA

Kada govorimo o prinudnom poravnanju iz Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidadji, s obzirom na naslov ovog rada, ono se prevashodno posmatra sa aspekta vlasničke transformacije, subjekta nad kojim je otvoren postupak prinudnog poravnanja. I, ma koliko, pokušaj ovog rada može da izgleda, proprio marte i propiris auspiciris, on je baziran na odgovarajućoj praksi Privrednog suda u Beogradu, koja je i kroz iskušenja i lutanja, kroz koje je prolazila, u konkretnoj materiji, uvek bila protiv svake homeostaze, koja označava težnju sistema, da održi postojeće stanje, status quo, imajući u vidu da sistem u svojini stabilnosti može da preraste u hroničnu patologiju. Zakon o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidadji, poznaje dve vrste prinudnog poravnanja, i to prinudno poravnanje u stečaju i u prethodnom postupku, za utvrđivanje uslova za otvaranje postupka stečaja, s tim što treba istađi da oba poravnanja pružaju mogućnost da se produži obavljanje privredne delatnosti, da se ne prodaje imovina dužnika, da se zastane sa unovčavanjem stečajne mase i da se na taj način zaštite interesi poverilaca, da uspešnije ostvare svoja potraživanja od dužnika, da se očuva onaj deo tog subjekta, koji može da ostane na tržištu. Sudska praksa je pokazala da se prinudnim poravnanjem može sprečiti nastanak teških posledica otvaranja stečajnog postupka, kao i da prirodni završetak stečaja, nije uvek prodaja stečajne mase i potpuno eliminisanje jednog privrednog subjekta iz pravnog i ekonomskog dometa. Prinudno poravnanje je takav sudski postupak, u kome dužnik predlaže da svoje obaveze prema poveriocima ispuni na taj nadn što će one biti odložene, ili, ne samo odložene, već i redukovane. Kod prinudnog poravnanja, u prethodnom postupku, isto je moguće samo kod dužnika, kod koga se stekao zakonski osnov za pokretanje stečajnog postupka, i pokreće se na predlog dužnika, ili na predlog poverioca, ako se đužnik s time saglasi, iz čega proizilazi da ova vrsta prinudnog poravnanja nije moguća bez bolje samog đužnika. Dužnik će podneti predlog za prindno poravnanje, u slučaju da smatra da se odloženim ili redukovanim ispunjenjem svojih obaveza prema poveriocima, može da nastavi da egzistira kao privredno-pravni subjekt. Predlagači, kako je to napred refieno, mogu biti i sami poverioci, ukolkko imaju interesa da dužnik nastavi sa radom i poslom. Ovaj interes postoji u slučaju,