Pravo i privreda

da poverilac ocenjuje, da Ce biti potpunije namiren u postupku prinudnog povavnjanja, nego u stečajnom postupku (perspektivan program dužnika, zavisnost od procesa proizvodnje poverioca, u odnosu na proizvod dužnika i si.). Iz oblasti pomenutog Zakona, koje se tiču postupka prinudnog poravnanja između dužnika i njegovih povcrioca, kada se stekao zakonski osnov za pokretanje stečajnog postupka prethodni postupak, prinudno poravnanje se može odrediti kao oblik sanacije dužnika putem sporazuma dužnika i poverilaca, koji je zaključćen u sudskom postupku i odobren od strane suda. Posebno insistiramo na terminu sporazum, kod ove vrste prinudnog poravnanja, s obzirom da Clan 18. pomenutog Zakona, odreduje da postupak za prinudno poravnanje, izmedu dužnika i njegovih poverilaca, pokreće se na predlog dužnika, kod koga se stekao zakonski osnov za pokretanje postupka, s tim Sto postupak za prinudno poravnanje može se pokrenuti i na predlog poverioca, ako se dužnik saglasi. Znači, zzakonodavac, u konkretnom slučaju, stavlja, prevashodno, akcenat na volju dužnika, jer bez takve njegove volje, ne bi moglo dcxS do prinudnog poravnanja. Medutim, mada se kod ove vrste prinudnog poravnanja, u suštini radi o nekoj vrsti sanacije đužnika, to, ni u kom sluCaju, ne isključuje vlasničku transformaciju. Član 21. pomenutog Zakona, predvideo je šta mora sađržavati i kakav mora biti predlog o prinudnom poravnanju. Njime je predvideno da, ako se predlaže isplata potraživanja, u smanjenom iznosu, procenat koji đužnik nudi poveriocima za namirenje njihovih potraživanja, ne može biti manji od 50% - se plaćanje nudi u roku od jedne godine ni manji od 60% ako se plaćanje nudi u roku od 2 godine. Takode je predvideno da, ako se poveriocima isplata predlaže u punom iznosu, rok za isplatu ne može biti duži od 3 godine. TumaCenjem ove zakonske odredbe moguće je da dode do vlasničke transformacije, na taj način što bi zaključeno prinudno poravmanje, pored minimalnih procenata, odredenih Zakonom, sađržalo i pretvaranje dela utvrđenog potraživanja u vlasniCki udeo, naravno, za procenat preko minimalnog procenta, a maksimalno, do iznosa od 100%. Ne postoji tumačenje koje bi onemoguCavalo ovakvu konverziju, imajući u vidu da bi takva ponuda, u svakom sluCaju, bila povoljnija od ponude, čiju bi sadržinu Cinili samo minimalni procenti iz okvira Cl. 21. u Zakonom utvrdenim rokovima. Tim pre, što navedeni Cl. 21. Zakona je relativno neprecizan, pa koristi više termina, 1 to: "namirenje", "plaCanje", "isplata”. ImajuCi u vidu da do namirenja poverioca, u opštem smislu, može doCi i u sluCaju zamene ispunjenja, dolazimo do toga da bi bilo i moguće i celishodno, da u ovom postupku dužnik i njegovi poverioci zakljuCe prinudno poravnanje, kojim bi, na primer, čitav iznos utvrđenih potraživanja bio pretvoren u vlasništvo. No, bez obzira kako se postupilo, odnosno da li zakljuCeno prinudno poravnanje, pored minimalnih procenata odredenih Zakonom, sadrži i pretvaranje minimalnog dela utvrdenog potraživanja u vlasniCki deo, ill je bitan iznos utvrđenih potraživanja pretvoren u vlasništvo, postavlja se pitanje - na koji bi naCin postupak dalje tekao, odnosno kako bi poverioci, koji su postal! na taj naCin vlasnici, mogli se upisati u sudski registar kao vlasnici dela preduzeća, za iznos potraživanja, koji je pretvoren u vlasništvo 1 na koji naCin bi oni mogli da ostvare participaciju u upravljanju preduzeCem. Neophodno je, da u tom sluCaju, sudsko rešenje o odobrenom prinudnom poravnanju, pored klasiCnih delova, sadrži i: 1. Ukupan iznos drušlvenog kapitala; 2. Ukupan iznos utvrđenih potraživanja; 3. Rokove i procenat isplata dela odloženih potraživanja; 4. Ukupan iznos potraživanja, koji je pretvoren u vlasništvo, kao i iznos za svakog poverioca pojedinaCno;

170

Milenko Ristivojević i Slobodan Ćirić