Rad ustavnog odbora Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca : II. Debata u pojedinostima o Nacrtu Ustava

2

Stenografske beleške

narhiji, nalazim da sam dužan kazati ovih nekoliko reči: , . Onaj koji smatra da je republikanizam importiran u našu zemlju sa strane i da ima jedan antidržavni karakter, taj ili ne zna što govori ili namerno vredja i inteligenciju i narodne mase republikanski raspoložene. A evo zašto: Posle rata raspoloženje mnogih školovanih ljudi, kao i masa narodnih, sasvim prirodno evoluira ka republikanizmu, kao jednoj savremenoj formi uprave, koja narodu omogućava neposrednije upravljanje sobom- i efikasniju kontrolu nad onima, koji upravljaju njima. To se opaža u svim zemljama posle rata, pa i kod nas. To je jedno. Drugo: Ne treba zaboravljati, da je veliki deo naših sugradjana radnog sveta naročito iz siromašnih krajeva naše zemlje, išao u pečalbu u Ameriku. Oni su radili i živeli u jednoj velikoj republici. Živeli su tamo relativno dobro, čak vrlo dobro, i sasvim je prirodno što su zavoleli tu zemlju, kao- formu vladavine, koju ona ima. Ja sam smatrao za dužnost, da ovo rečem sa još jednom napomenom, da su oni čijim poverenjem imam čast biti u ovom domu, jedni od naših sugradjana. koji su podneli zajedno sa gradjanima Srbije najveće žrtve za naše narodno ujedinjenje; a od časa kad je ono izvršeno najveće napore i najveće žrtve da se ono održi. I radi toga odbijam sa indignacijom tvrdnju, kao da je i kod njih republikanizam importiran sa strane i da ima antidržavni karakter. Smatram za dužnost da odbijem i od sebe i od svojih drugova, kao neku plemensku ili pokrajinsku nameru »da junačkoj Srbiji nametnemo našu volju, da je prisiljavamo da zbaci svoju dinastiju«, kako to reče jedan od gospode, koja su govorila u ovom odboru. Ja i sa ovog, kao i sa svakog drugog mesta, kažem: Neka je hvala i čast namučenoj i herojskoj Srbiji za velike napore i žrtve, koje je podnela za stvaranje ove naše države. Ali, gospodo, mi se ovde nismo okupili kao predstavnici plemena ili nacija, mi smo prestavnici naroda. I ja, koji sam izabran u Crnoj Gori, poslanik sam i Srbijin, kao i Crne Gore i cele zemlje. Mi smo, dakle, gospodo, došli ovde ne u ime pokrajine i nacije da naturamo volju Srbiji, nego da vodimo idejnu borbu i da posle nje, svi mi zajedno, i iz Srbije i iz Crne Gore i iz Hrvatske i iz Slovenije, dadnemo zemlji Ustav, kakav joj najbolje odgovara. Po našem- shvatanju republika je teoriski bolja, demokratskija forma državne organizacije. Narod u republikama sve pravo i svu vlast zadržava za sebe, ne deli ih ni sa- kim drugim, on je potpuni i neograničeni gospodar svoj. Stoga stranka kojoj pripadam, kao god i ja, smatramo da je našem narodu, koji se je toliko napatio i dao dokaza o svojoj visokoj svesti, potrebno dati formu vladavine u kojoj može najbolje i najefikasnije upotrebiti svoje dobre osebine na

upravu sobom. Zato smo protiv toga, da naša zemlja bude monarhija. Pored toga, po mom dubokom uverenju, mir i poredak, stabilitet države, i dobro raspoloženje delova našeg naroda jednih prema drugima, u prvom redu, zavisi da li će naša zemlja biti monarhija ili republika. Ako učvrstimo monarhiju, onda trvenja i antagonizam, mora biti daleko više, nego ako budemo republika. No, pored ovih razloga, koji govore načelno za republikansku formu vladavine, ima i drugih, koje za ocenu našeg shvatanja i za odluku u ovom pitanju ne treba gubiti iz vida. Te razloge ja ću potražiti niigde drugo nego u političkoj istoriji naših dosadašnjih monarhija, bilo u Crnoj Gori, bilo u Srbiji. Poznato nam je, da je Crna Gora 1905. godine postala ustavna monarhija. I od tada, da ne idemo dalje, stvorena su dva politička procesa: 1908 i 1909 godine. Osudjeno je na smrt i robiju oko 100 gradjania crnogorskih, od kojih je pet streljano. A sve za to, što je narod tražio političke slobode i pravo upravljanja sobom. I za to vreme, 1905 do 1915 godine, a to je za 10 godina, ona stranka, koja je imala nesumnjivu većinu naroda uza se, bila je na vladi svega 10 meseci! Nije bez interesa da napomenem da su od dva svetovna vladara Crne Gore jedan übijen, a drugi zbačen. Sigurno nećete reći, da je narod s njima postupio tako, što su bili dobri i što su sa njim dobro upravljali! No rećićete: to se je dešavalo u Crnoj Gori, a ona nije bila zemlja parlamentarizma, ona je živela pod drugim prilikama. Priznajem, da Crna Gora nije bila parlamentarna zemlja i da je živela pod drugim uslovima. Pa zato, dozvolite, da učinimo jedan politički bilans vladavine u Srbiji, i to od 1880 godine, od kad ulazi u red evropskih parlamentarnih monarhija, pa do danas, a to je za poslednjih 40 godina. Prvo: Kralj Milan vladao je, od 1880 do abdikacije, oko 8 godina. Za to vreme zabeleženi su: atentat na Kralja Milana; zatim zagonetna smrt dve žene: Knićar.ke i Markovićke: tajni ugovori sa Austro-ugarskom. kojim su, radi osiguranja dinastije Obrenovića, žrtvovani najbitniji nacionalni interesi; Slivnicu; i rasterivanje niške skupštine- oružanom silom. Za to vreme stranka, koja je imala nesumnjivu većinu u narodu, vladala je svega 4 meseca! Drugo: za vlade , njegova sina Aleksandra imate: državni udar 1893. i udar 1894'. godine. Jedan od njih je nazvan dobrim, a drugi rdjavim, ali su oba državni udari i zato oba rdjavi. Zatim imate: Cebinčevu laferu; atentat na kralja Milana i bezdušno, nečovečno proganjanje radikala; oktroisanje ustava 1901. godine, krvave martovske demonstracije; i udar 1903. godine. Aleksandar je vladao 10 godina i za sve to' vreme stranka, koja je imala apsolutnu i sigurnu većinu u narodu, a to je radikalna stranka, bila je na vladi svega 9 i po meseci! Sada da vidimo kako se je vladalo od 1903. godine, od nove ere, nove parlamentarne monarhije.