Rad ustavnog odbora Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca : IV. Debata u pojedinostima o nacrtu Ustava i o amandmanima

40

XLV. sednica 5. aprila 1921. godine

tanja o svojini zemlje tako, kako će zadovoljiti taj najmnogobrojniji red u našoj državi, onda možemo reći da naša država počiva na sigurnim plećima, a ako učinimo obratno, onda smo mi, po mom mišljenju, zakopali u temelje državne bure sa barutom, koje će čekati i sačekati svoju varnicu. Radi toga ja mislim, da na pitanje svojine zemlje, ne možemo gledati sa jednoga čisto pravnoga gledišta, niti sa gledišta momentane političke nužde, kao što to gleda Kraljevska vlada, nego mi na to pitanje moramo gledati sa jednoga socijalnoga gledišta i gledati očima budućnosti. Ja mislim, gospodo, da je pitanje poseda zemlje i svojine zemlje odvojeno od svakog drugog oblika svojine. To izlazi iz naročite strukture svojine zemlje. U svakoj vrsti radinosti ljudska ličnost igra mnogo veću ulogu, nego što igra u radu na zemlji. U radinosti u opšte, a naročito u kapitalističkoj produkciji, ličnost svojom inteligencijom i svojom okretnošću može raširiti jedno poduzeće do tolikog obima, da se njegovi prvobitni oblici ne mogu poznavati. Medjutim, zemlja, ako se radi kakogod se hoće, ako se unese kolikogod se hoće inteligencije, okretnosti i veštine, ne može se povećati ni za jedan milimetar. Zemlja ostaje kao i što je bila. Otuda i izlazi, da je svojina zemlje nešto odvojeno od svojine u opšte i prema tomu se mora o zemlji odlučivati drukčije nego o svakoj drugoj svojini i drukčije se mora o njoj voditi računa. S toga, ja mislim, kad je reč o svojini zemlje da je potrebno utvrditi opšti princip, da je zemlja opšta narodna svojina. Sada nastaje pitanje, ko može imati posed zemlje? Ja mislim, kao što je industrija pojle rada industrijalca, kao što je obrt polje rada obrtnika, bankarstvo bankara, da je tako i zemlja polje rada zemljoradnika. Onako isto kako seljaci ne mogu biti trgovci, bankari, idustrijalci, tako isto ni ovi ne mogu biti seljaci. Zemlja je polje rada zemljoradnika, ona je sredstvo njihovih produktivnih moći, zato zemlja mora ostati zemljoradniku. Ja bih u interesu, ne samo zemljoradnika, nego u opštem interesu, kapitalističkoj produkciji zatvorio polje rada na zemlji i ne bih dozvolio eksploataciju zemlje na kapitalističkom osnovu. Kapitalizam na selu mora dovesti do grupisanja malih poseda, time mora neminovno dovesti do pauperizacije sela. To je ono što mi nećemo i ne možemo dopustiti. Stoga, kad je reč o svojini zemlje, treba utvrditi ove principe: Prvo da zemlja pripada onome, koji je radi; drugo, potrebno je utvrditi, do koje visine može ići maksimalni posed zemlje; i treće: treba utvrditi, koliki mora biti maksimalni posed zemlje, koji ne može biti zadužen, a prema tome ne može biti ni prodan. Od tuda izlazi: prvo, što se neće dopustiti da kapitalizam udje na selo, da grabi tamo zemlju, zemlja će ostati zemljoradniku; drugoorganičiće se stvaranje velikih poseda, a tim ograničavanjem postići će se to, da će se stvoriti srednji posed. Neće se dopustiti, da se duh kapitalizma prenese iz varoši u sela, da se grupišu veliki posedi. I napokon time ćemo doći dotle, da se zemljoradničkim porodicama osigura minimalni posed zemlje, koji mu je potreban za život, a da se osiguraju od svakih eventualija pa i od nepravilnoga rukovanja imovinom starešina seoskih porodica. Sada nastaje pitanje, pošto naša zemlja nije tako izdeljena, da postoji samo srednji i mali posed, nego imamo i velikih poseda, kako ćemo izvesti to rasparčavanje velikih poseda i stvaranje malih i srednjih? Šta ćemo učiniti sa velikim posedom: da li ćemo ga uzeti sa naknadom ili bez naknade? Ako podjemo pri rešenju ovoga pitanja sa čisto

pravnoga gledišta, onda moramo uzeti da su veliki posedi takvi, da imaju čisto kapitalističku osnovu, dakle da ih moramo platiti, dati naknadu. Ostalo bi da se mogu uzeti bez naknade samo oni posedi, koji imaju feudalnu osnovu, kojima s toga možemo kontestirati pravnu stranu. Ali ja nalazim da ovako rešenje ne bi bilo ni pravo i da ne bilo ni celishodno. Ne bi bilo pravo zbog toga, što na ćelu zemlju moramo gledati kao na jedan odvojeni oblik svojine. A nije celishodno radi toga, što država, ako u načelu primi takvo rešenje, rešenje naknadom, onda će imati da plaća tolike sume da im ne će moći odoleti. Najzad, te velike dažbine pale bi na ledja ekonomski slabijega, na ledja baš onoga maloga seljaka, onoga koga mi mislimo da zaštitimo. Gospodo, ne trebaše varati: najveći teret pada na ekonomski slabijega, a u prvom redu na zemljoradnika za to što je njihova imovina takve prirode, da se ona ne može sakriti. Seljak ne može da sakrije svoju njivu ni svoj drugi mal. Njegova imovina očigledno ne može da izbegne oporezivanje. A da li je takav slučaj i sa drugima? Vi znate, gospodo, da trgovci, industrijalci, bankari i drugi bogataši uvek nadju načina da svoju imovinu ne prijave, i na taj način izbegnu državne dažbine, izbegnu potrebno oporezivanje. To dolazi donekle otuda što je njihova imovina takve vrste da je vrlo teško utvrditi njenu veličinu. To je kod njih stvorilo jednu osobitu psihologiju: da se staraju da kroz vratnice prevare prilaze državi. Ja ću navesti samo jedan primer da vidite, kako se čak i najveći bogataši staraju da izbegnu plaćanje državnih dažbina, da vidite koliko je kod njih jaka moć navike da prevare državu. Pre nekoliko meseci pročitao sam u Nevvjork ~Heraldu“ da je Rokfeler kažnjen za lažnu prijavu poreze. Eto, i taj najbogatiji čovek na svetu, taj čovek koji je izdao i ogromne sume novaca da pomogne humane ustanove svuda u svetu, koji je svojim prilozima pomogao mnoge ustanove i u Americi i u Evropi, naročito ustanove za pomoć deci, pa kad i taj čovek koji ima humane osećaje, koji pomaganjem ovih ustanova vraća narodu deo onoga što je od njega uzeo, - kad i taj čovek ide na to da obmane državu, da joj ne kaže tačno svoju imovinu, da ne bi bio koliko treba oporezan, šta je onda ostalo za naše bogataše, za naše rokfelerčiće, koji su po mentalitetu niži, koji po pravilu uzimaju a ništa ne daju? Ti će ljudi, po pravilu, gledati da obmane državu. I kad je tako, onda je sasvim prirodno, da će državni tereti pasti na onoga, koji je slabiji, u prvom redu na zemljoradnika. Za to sam ja odsudno protivan tome, da se za posede, velike posede, ma kakve prirode oni bili, da i pet para naknade. Bogatašima, onima koji su imali zemlje više no što je može imati jedan zemljoradnik, prema maksimumu koji se utvrdi za seoski posed, pored onoga što su već zaradili neka im za oduzetu zemlju bude naknada moralna uteha što su državi, društvu i narodu dobra učinili. Moja se savest neće ni malo buniti, ako ih ostavimo s tom moralnom naknadom, a buniće se ako im isplatimo ma pet para. Najzad, gospodo, ako država ima da daje i pomaže, a ona mora to imati, onda treba da počne pomaganje i davanje od onih, koji su slabi. Neka daje naknadu onima, koji su izgubili decu u ratu, koji su izgubili oči, ruke, noge za otadžbinu, neka dade onoj sirotinji, koja je ratom upropašćena, a ne da daje naknadu onima, koji imaju i koji su imali, do juče mnogo. Davanje bogatašima bilo bi kao pljuvanjem povećavati more. Ostavimo to za drugo vreme, pa kad država bude imala na pretek sredstava kad ne znade šta će sa novcem, onda neka im i dadne! Ali ja mislim da to vreme neće doći. Stoga, ja sam zato, da se pri regulisanju svojine