Rad ustavnog odbora Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca : IV. Debata u pojedinostima o nacrtu Ustava i o amandmanima

46

XLV. sednica

5. aprila 1921. godine

uloži da bi došla do toga zemljišta. Ako na te velike posede primenimo onaj način kako su oni postali, mi danas ne bismo imali davati nikakve naknade vlasnicima, nego bi samo moglo biti govora o tome, da zemljoradnici, koji dobiju te posede, dadu nešto državi. Ali, o kakvoj naknadi velikim posednicima, spahijama, ne može biti govora. Što se tiče ostalih velikih poseda, ja mislim, da i za te velike posede ne bi trebalo davati nikakve naknade; ne bi trebalo davati naknade već za to, što narod i ne može podheti one terete, koji bi se na njega natovarili. Ako bi narod morao kroz decenije to isplaćivati, to bi samo značilo produžavati ropstvo, u kome je bedni zemljoradnik živeo za staroga vremena. Na kome pravnom osnovu možemo mi deliti bez naknade one zemlje, koje su stečene kupovinom i koje su zakoniti posed, koje nisu poklonjene itd. Ja mislim da je tu osnov velika nužda. Nužda je zakonodavac. Nužda je jedan od najvećih zakonodavaca. Nužda zakon menja. Kad je za rata velika nužda ovladala, onda se država mešala u privatnu svojinu; onda.je država naredjivala lordovima da dadu zasejati sva ona lovišta i parkove, koje su podigli za svoje uživanje. Onda je država posegnula i za pokretnom svojinom. Donela je bila odredbe o rekviziciji, o maksimiranju cena i t. d., jer da toga nije bilo, došlo bi ne samo do gladovanja, nego i do umiranja naroda od gladi. U toj krajnjoj nuždi je i opravdanje što se posegnulo za nečim, što se pre smatralo za neprikosnoveno, a to je privatna svojina. Ja mislim, gospodo, da ta nužda ne samo da je postojala za rata, nego da postoji i danas. Ova prevelika skupoća, ovi tereti, koje narod teško podnosi, motiviraju potrebu da se i veliki posedi, koji su inače zakonita svojina, mogu bez naknade konfiskovati, uzeti od strane države i deliti medju siromašan narod, medju bezzemljače. Ti veliki posedi, zakonito pribavljeni, kupljeni, ne razlikuju se u mnogome od velikih poseda darovanih od tudjinskih vladara. Oni su najčešće nastavak onoga posedovanja, koje su pre toga uživali oni, koji su te posede na poklon dobili. Tako su isto upotrebljavali svoj posed kao i spahije. Oni su pod istim uslovima eksploatisali • radni narod kao što i spahije i njima to sve ne treba, narod bez toga biti ne može. Država platiti ne može, narod ne može snositi ove terete. Ako ćemo dati pravednu nagradu, i privodim odštetu, kao što stoji u članku o izvlašćenju svojine, onda ćemo natovariti na narod takav teret, koji narod neće.moći podneti. Kao što parceliranje zemlje od raznih banaka zbog toga, što je cena bila prava, nije urodilo plodom, jer narod nije mogao da odgovara svojim dužnostima, tako bi bilo isto, ako bi mi veliki posed zakonito stečen uz pravednu naknadu i odštetu narodu parcelirali. Što se tiče srednjih poseda, ja mislim, da bi tu trebalo naknadu primfeniti. Srednji posedi, ja računam, srednji posed od 100 do 500 lanaca koji su se mogli trudom steći ili bar delomično trudom, dok veliki posed nije nikada imao toliku veliku radnu snagu, da je mogao trudom steći desetak hiljada lanaca, ali koju stotinu lanaca je jedna generacija svojim trudom mogla iako steći. Zato je naknada opravdana. Ali srednji posed moramo dodirnuti, što ima krajeva, gde nema velikih poseda i stoga ne možemo, ako hoćemo radni narod snabdeti sa žemljom, ostaviti netaknute ni te srednje posede. Ima u našim krajevima, u bivšoj Vojničkoj Krajini, mesta, gde nema velikih poseda ili barem nema ih u dovoljnoj, meri, u Srbiji nema takodje velikih poseda, svega ima tri poseda preko 300 hektara, pa mislim, da bi se i tu moralo pristupiti ekspropriaciji uz potpunu naknadu, jer se ne mogu ostaviti bez zemlje oni veterani,

koji su 6 do 7 godina ratovali, na oslobodjenju srpskth i jugoslovenskih krajeva i koji su pomogli, da se povrati otadžbina, i u toj otadžbini svi veliki i mali posedi treba da pripadaju narodu, koji je pretendiran na viteštvo, pa stoga ne bi bilo dostojno, da se ti veterani, koji su toliko žrtvovali, ostave bez zemlje. Zbog toga ja mislim, da bi se moralo pristupiti i ekspopriaciji srednjih poseda. Ja bi drukčije rešio ovo pitanje, ali pošto je to odloženo na zakonodavnu skupštinu, odnosno na zakonodavstvo, ja ću samo učiniti predlog, da se ono izmeni što mislim, što ne može ostati u ovom članku, ako hoćemo kazati ono, što smo hteli. Stoga ću predložiti jednu dopunu, koja ne treba da izostane. Ovde stoji: za one posede, koje je tudjinska vlast poklonila pojedincima, ne će se davati nikakova naknada. Ovde ova reč „poklonila 1 ' može se rdjavo shvatiti, kao što sam primetio da se tako shvaća kod nekih članova našega Ustavnog Odbora, kad smo razgovarali na konferenciji. Poklon, ako se shvati u smislu da je samo ono poklon, što je bez svote dato, onda bi gotovo, svi spahiluci ostali spahijama ili bi se uz naknadu mogli uzeti. Medjutim te svote, koje su date za spahiluke, to nije kupovna cena, nego je to dato za darovane spahiluke i od te takse nije niko oslobodjen. Bilo je takvih donacija dve vrste: Donacijo miksta i donacijo pura. Donacijo pura je čista donacija bez proti usluge odnosno bez svote, a donacijo miksta gde je plaćeno. Naš Dalj je na pr. kupljen za 36.000, ali ta svota nije kupovna cena to je taksa, a da je taksa, dokaz je baš u tome što je za P/a forintu kupljen lanac zemlje u Dalju. Dakle da ne bi bilo krivoga shvatanja predlažem, „da se ovo dopuni odnosno izmeni". Poklonila tudjinska vlast, a u zagradi da se metne, da je darovano, donacijo miksta ili pura. To je jedno, a drugo mislim da bi trebalo dodati rok, kada da se donese agrarno zakonodavstvo. Velika je potreba da se to pitanje što pre skine s dnevnoga reda, jer je narod veoma nestrpljiv. Pored toga će biti štete i sa ekonomske strane i po narod i po državu, ako narod ne bude znao koje će mu zemlje pripasti. Jer zemlju za koju nezna da je njegova ne će da radi i djubri. Pored toga može biti od štete i za mir društva i države. Ako to neće moći ova Ustavotvorna Skupština doneti, treba da se metne ovde jedan dodatak da prvi posao zakonodavstva treba da bude donašanje agrarnog zakona. S toga mislim da bar ovaj drugi dodatak, odnosno ova dva dodatka, da su bezuslovno nužna, pa da agrarna reforma bude onako izvedena kao što narod želi od nas. Predsednik D-i M. Ninčić: Reč ima g. Moskovljević. Miloš Moskovljević: Gospodo, ja ću biti kratak. Ja hoću samo da izjavim da mi ovo agrarno pitanje mnogo šire shvaćamo nego što je obuhvaćeno predlogom vlade. To se lepo vidi iz nacrta Ustava. On je najbolji izraz shvatanja i želja našega naroda. Ako je ko pratio poslednjih dana zborove u Bosni i Hercegovini, on je mogao da čuje kako narod tamo misli o rešenju agrarnog pitanja. I baš iz toga možete videti da smo tačno pogodili njegove želje u našem nacrtu koje su u čl. 102. u drugoj stavci, gde se govori o naknadi, a koji glasi: „Zemljoradnicima koji bi raskidanjem ovih odnosa ostali bez dovoljno zemlje daće se druga u žamenu", pa onda kaže, zakonom će se odrediti na koji će se način pomoći onima koji su raskidanjem ovih odnosa ostali i bez sredstava za život a nemoćni su za samostalan rad". Iz toga, gospodo, vidite, da mi ne priznajemo pravne naknade onim bivšim tzv. imaocima tih imanja, jer kao što ne priznajemo neko legitimno pravo na ove oblasti ni bivšim vladarima Austrije i Madjarske, isto tako ne