Ritam

SREBRO IZA MRAČNOG ogled ala

Poslednja vest, stigla neposredno pred pisanje ovog teksta glasi - Elvis Costello snima LP ploču sa četiri još neutvrđene Lennonove pesme. Posle rad sa McCartneyjem na sopstvenom, a zatim i na njegovom albumu izgleda kao da je Costello poslat na poslednje letnje pripreme pred okupljanje Beatlesa sa njim na Johnovom mestu. Naočare već ima. Uovom našem postmodemom vremenu sveopšteg recikliranja ta pretpostavka verovatno znači nostalgični povratak obaveznom sastavu pop novinarstva, kome su Lèrmonovom smrću potkopani temelji - hoće li Beatlesi opet zasvirati zajedno., Međutim, svi znamo da je umjetnički dojam mnogo interesantnija stvar od obaveznog sastava. Baš u njemu leži ono zmo uverljivosti koje će biti osnova gomili članaka o novoj inkamaciji Beatlesa koji nam, verujem, neminovno sleduju. Naprosto, izgleda da civilizacija smatra da Elvis Costello ima prava na „to” mesto vise od drugih. Teško je ne složiti se sa time. Ne samo zbog naočara i činjenice da je roden u liverpulu, Ma sta ispalo od svega toga, veza Costello-McCartney se nameée kao specifima simbioza, odnos koji je u ovom tremitio! koristan za obojicu i na poslovnom i na umetničkom planu. Razlozi za to su mnogobrojni. Medutim, poslednji dogadaji nude priliku da se uspostavi ono što je naročito poslednjih nekoliko godina nedostajalo u kritičarskim procenama Costellove karijere - évrst referentni okvir. Pomenuto pravo na „ono” mesto može da posluži kao zgodna maska za njega i pruža osnovu izvlačenja nekih opštijih zaključaka o opusu Eivisa C. Osnovni problem sa Costellom i kriticarima do sada je bio u činjenici da nije bilo nikakvih problema. Kada se niotkuda pojavo 1976. godine u vreme punk eksplozije oberučke je prihvaéen kao samosvojan i slojevit autor, kao osoba čiji rad donosi tradicionalni umetnički dignitet i legitimnost anarhiénijim segmentima „novog talasa”. To potvrduje i podatak da je svojevremeno upravo on prvi probio barijeru oprezne odbojnosti amerièke srednje struje prema novoj „britanskoj invaziji”. Od tada do danas je smešten u fîoku „ljubimca”, čemu se i nema toliko prigovoriti, ali su pohvaie koje su stizale na njegovu adresu sve više bivale izvlačene iz rutinskog repertoara obično rezervisanog za takozvane velike „rock pesnike”. Što će reéi, raspravom o idejama iznesenim kroz stihove. Pri tom se zaboravlja naizgled paradoksalan, ali vrlo prost aksiom koji se stalno potvrduje (tako je to s aksiomima) - da su najbolji „rock pesnici” oni na čije tekstove nikada ne morate da obratite posebnu pažnju, a ako vam je već do toga onda ispadnu poseban bonus. Costello pripada tom retkom kovu autora. Sve je to, u stvari, stara priča o odnosu umetnosti i ideologie, a sve stare price naprosto teraju da budu ispričane od početka, za sta sad nije ni vreme ni mesto. Važno je samo naglasiti da je to opsesivna idejna osnova celog Costellovog opusa, a ryegove ploče su primer samosvesnog i cesto grčevitog napora da uspostavi ravnotežu medu njima. Potpuno ista stvar mogia bi se reći i za Lennona. Međutim, vreme i mnogo štošta drugo se promenilo. y deološke propozicije uspostavljene u takozvanoj rock kulturi od druge poiovine šezdesetih postepeno su ishalapljivale da bi sve to završilo, kao i kod drugih dekadentnih umetnosti, obesmišljavanjem ideje večitog progresa. Tako se rock’n’roll pretvorio u relativistički zakrivljen sistem pobrkanih koordinata vremena i pro, stora gde, jedni pored drugih, sasvim udobno borave i Presley i Monkees i Sex Pistols i... bilo koji od rappera sa neke od svetskih top lista. т ntuitivno svestan toga. Costello se okrenuo prema sebi, unuträ, za razliku od kolega poput Stinga ili Gabriela koji, no-

seni poznih šezđesetih, svoj prosvetiteljski naboj iscrpljuju „velikim ciljevima” i dobrotvomim akcijama, podsecajuä na dokone žene industrijalaca koje javnim milosrđem iskupljuju dušu. Pri tom kao i one postaju sve dosadniji. Sve je nekako bilo jasno na „Live Aid” koncertima u leto 1985. godine, dogadajem koji je simboli čno označio transformaciju jedne faze rocka kada su, kao jezici pri gradenju Vavilonske kule, u globalnom medijskom spektaklu definitivno pobrkane ideje važnog i dobrog. I pri tom je sve zaista bilo vrlo zabavno. Elvis C. se pojavio sam, bez pratnje, otpevao »All You Need Is Love”, koju je najavio kao „narodnu pesmu sa severa Engleske”. Zatim je otilao u studio i snimio meni najdražu ploču osamdesetih, „King of America”. Ne i najvažniju, u tom je poenta. Nekako do skora ti superlativi su uvek značili iste. Sledeće, 1986. godine pored „King of America” Costello je izdao još jedan album, „Blood and Chocolate”, a zatim je usledila pauza sve do proleéa ove godine kada se pojavio „Spike”. Ta eksplozija kreativnosti u sebi je nosila mnogo mračniji podtekst i nije ni čudo da Je uslëdila tako duga pauza. Jednostavno, te ploče su bile tako šizofreno različite kao da su ih naprayile dve osobe. Prvi album je bio smiren, introspektivan, đominiran akustičnim instrumentima, dok je drugi bio gotovo otvoreno brutalan. Sledeéi populamo uverenje, koje nije uvek baš tačno, prvi bi se mogao nazvati makartnijevskim, a drugi lenonovskim. Cak je pesma „I Want Yon” izvrsna, vesto izvedena direktno posveta Lennonovoj „1 Want You (She’s So Heavy)” sa „Abbey Road” - i muzički i konceptualno. Krizu identiteta koja se može naslutiti lako je potvrditi i prostim išätavanjem onog što je napisano na omotima ploča, Pesme je sada potpisivao svojim pravim prezimenom McManus, a ne pseudonimom Costello, naglašavajući tako dvojnost autora i izvođača, unutešnjeg i spoljnog. Takođe, kao instrumentalista pojavio se pod novim imenima - „Little Hands of Concrete” (Male betonske ruke) na prvom, a Napoleon Dynamite na drugom. Sva ova mimkrija pokazuje da je osnovna tema Costellovih pesama - opsena, suprotnost onog sto se vidi iz skrivenog sadržaja (bilo u ljubavi ili politici) - obišla svoj puni krug. Tvrdoglavo insistiranje na njoj samo bi proizvodilo novu negativnu energiju. Ostalo mil je samo da zaključi da su stvari ponekad upravo onakve kakvim se eine, što je osnova svakog sazrevanja. Njegov poslednji album „Spike” je potvrda prihvatanja te činjenice. Mnoge dileme postavljene albumina iz 1986. godine sada, su razrešene. Attractionsa vise nema, a kao producent se ponovo javlja T-Bone Burnett sa „King Of America”. Muzičku pratnju obezbeduje, kao i na toj ploči all-star postava. Paul McCartney je koautor i svira na dve pesme. Ploča je stilski veoma raznovrsna, nema vise preovlađujuće dominante. Costello je oduvek voleo da slobodno koristi žanrovsku paletu populame muzike - setimo se samo albuma sa country obradama „Almost Blue” ili poklona soulu na „Get Happy!” - ali sada s lakoćom uspeva da izbalansira sve uticaje u celinu kojom dominira lični autorski pečat. „Spike” je primer superiome kontrole izraza. Nekada dominirajući grčeviti samoispovedni ton zamenjen je višedimenzionalnim iskazima u kojima se smenjuju naratori čineći tako da pojedine pesme postaju prave male kratke price. Distança i ironija, stvari koje je veoma teško kontrolisati u rocku, ovde postaju osvežavajući činilac. Prisustvo McCartneyja na ploči simbolično svedoči o toj novoj opuštenosti koja je Costellu otvorila novu eru karijere. Još samo da Elvis Paulu maio svoje paranoje, stvari koje mu je najviše nedostajalo od kada se razišao sa Lennonom. Liverpul iules, 0.K.?

Branko Vukojević

31