Ritam

nostavnim klavijaturističkim frazama u stilu šezdesetih i tko zna cime još... sve ili krajnje neplesno ili superpoticajno za übrzavanje krvotoka, repetitivno do besvijesti ili grozničavo žestoko. Isti džuboks progutao je gomilu engleskih iječnika iz kojih M.E.S. samo njemu poznatom metodom („Kakav tok svijesti, to je uvreda, ja prokleto napomo radim na svojim tekstovima. Što vise informacija i stimulansa, a da li će komunicirati, nije me briga!”) kreira bizame monologe, zapletene igre riječi sasvim nesvojstvenih rocku, groteskne likove i fantastične naslove koji sami djeluju kao sažete kratke price. No Xmas For John Quays (junkies), Who Makes The Nazis?, How I Wrote Elastic Man, Spoilt Victorian Child, Lucifer Over Lancashire, Hot Aftershave Bop, Disney’s Dream Debased... i tako dalje u beskonačnost. Smatrali ih „suvremenom sjevemoengleskom folk grupom” (paraffaza samog M.E.S.), post-punk-arty električarima ili klasičnim beat sastavom s elementima stila Velvet Underground, u cjelokupnom spektru zvukova od laganog popa do najbučnijeg hardcore-metala uvijek odudara crash-smash odnosno rowche-rumble zvuk The Fall. Obično ih se identificira s njihovim apsolutnim vodom i jedinim stalnim članom, što nije sasvim u redu jer pitanje je kako bi sve funkcionisalo bez kompozitorskih i sviračkih doprinosa ostalih, no ipak za sve je najzaslužniji

HIP PRIEST!

Po zanimanju genije, Mark E. Smith je dobri (i ponešto zločesti) duh Brit-rocka. Za protivnike obično „„arrogant bastard” ili slično, žgoljav i brbljav, mrzovoljan i nepredvidiv, lucidni komentator, kritičar i kritizer svega i svačega, M.E.S. je jedinstvena antizvijezda s pokrićem. (Po liku i djelu, izyjesne sličnosti imaju Steve Albini i Dušan Kojić, ali to bi zahtijevalo posebnu razradu.) Cinik? Mizantrop? Ne bih rekao, ali nije ni važno. Dijeleći packe na sve strane, M.E.S. ujedno i übrizgava adrenalin, a „Totally Wired” je njegov duhovit, nepretenciozan i yjerojatno yjeran autoportret. Inače, pretežno nije baš bistro o čemu toliko priča M.E.S., ne ulazeä (barem do „Extricate”) gotovo uopée u intimnije sfere. A kada je malo kasnije, onda to može biti bilo što od nogometa („Kicker Conspiracy”) do price o sukobu s duhovima u hotelskoj sobi u Njemačkoj („Bremen Nacht”). Ima tu dodira nadnaravnog, politike, historijskih ličnosti i dogadaja, banalne svakodnevnice, apstraktnih poetskih konstrukcija, auto-referenci („Mark’ll Sink Us” - usput, krasna pjesma za „Unknown Pleasures”, zatim „M.E.S. In Shoulder Pads”, „Marquis Cha-Cha”) i alter-egoa (R. Totale se javlja kao „komentator” na ranim pločama, najavljujući na primjer kako će jednom Sjever imati vlastitu scenu koja neće biti samo varijanta londonske). Prije nego dešifriranje tekstova, u razumijevanju će pomoći intuicija i osluškivanje raspoloženja u kojem M.E.S. svojim ne baš muzikalnim, za mnoge iritirajućim glasom, uvijek u raskoraku s oskudnom melodijom, raspreda svojevrsni „rap” u kojem je sam zvuk riječi i specifični ritam važan barem koliko i značenje. Sobzirom da je izrazito literami tip (iako samouk, ali izuzetno načitan i s iječnikom tako botatim da bi to u rocku moglo više smetati nego koristiti), zanimljivo je s kolikom predanošću i energijom M.E.S. usmjerava svoju kreativnost u muzičkoi medij i vrlo intenzivan rock-izvođački život sa čestim nastupima uživo. Ipak, književnički afîniteti izbili su teatarsko-glazbenom projektu „Неу! Luciani” (1986) o Papi Ivanu Pavlu I koji je nakon svega 60 dana mandata umro u tajanstvenim okolnostima, a zatim i u znatno boIje ocijenjenoj suradnji u baletu Michaela Clarka, ekscentričnom spektaklu baziranom na životu holandskog princa Williama od Orangea iz 16. stoljeća i nazvanom „I Am Curious, Orange” (što je parafraza naslova poznatog pomo-fîlma iz šezdesetih godina). No, ovakve intelektualistiCke natruhé i reference uvijek su dobro uklopljene u izraz The Fall, ne üblažavajući njegovu izvomu oštrinu. Uz talent i svojeglavnost koji su ga niz godina vodili sa superiornom lakoćom po graničnoj crti izmedu kommercijalnih kompromisa i zaslijepljene independent-izolacije, medu glavne M.E.S.-osobi-

ne valja übrojiti i drskost. Citât u prvom podnaslovu ovog teksta, uzet iz „Сгар Rap”-improvizacije kakvom je nekad počinjao nastupe, a upućeni nedužnoj disko-publici u engleskoj provinciji, samo je jedan od zabavnijih primjera.

PSYCHO MAFIA / L.A.

Promjene u sastavu, mnoštvo producenata, nekoliko diskografskih firmi i nadasve brojne plooče - 13 studijskih albuma, nekoliko live albuma i kompilacija te 28 single i EP ploča, na kojima se materijal vrlo malo poklapa s onim na LP-ima - previše je imena, naslova i detalja u živopisnoj karijeri The Fall da bi se sve nabrojilo. Uz M.E. Smitha, trenutno se u postavi nalazi samo jedan Clan originalnog sastaya, gitarist Martin Bramah, koji se medutim tek lani ponovo priključio nakon desetogodišnje odustnosti, provedene pretežno s vlastitom grupom The Blue Orchids (izvrsni LP „The Greatest Hit - Money Mountain”, također prateéi band uz Nico). Od ostalih, najdulji staž imaju gitarist Craig Scanlon i basist Steve Hanley, uz Smitha stvara jezgra grupe sve od drugog albuma „Dragnet”. Izmedu nekoliko bubnjara treba spomenuti Karia Bnrsna i Paula Hanleya (neko vrijeme svirali su i zajedno, dok se eksperimentiralo s dvije baterije), a veé dugo je na torn mjestu ustaijen Simon WolstencrofL Značajan je i gitarist Marc Riley, koji je po napuštanju The Fall vodio grupu The Creepers, donekle sličnog stilla. O Brix kasnije. Upočetnom razdoblju 1978-80. sve ploče The Fall zaslužuju superlative. To je faza krajnje neugladenog zvuka, sirove (ako ikakve) produkcije, jednostavne instrumentacije i vrhunske uzbudIjivosti. Prvi singlovi „Bingo Master’s Breakout” („Psycho Mafia”) „Repetition” i „It’s The New Thing”/„Various Tunes” odmah dovode do srži The Fall. Prvi LP „Live At the Witch Trials” snimljen u jednom danu, decembra ’7B, drugi „Dragent”, krajem ’79. (za snimanje su utrošena tri dana pa je valjda zato još tri putalošije realiziran u tehničkom smislu) i nenadmašna serija singlova nastavljena s „Rowche Rumble”, te još tri klasika, „Fiery Jack”, „How I Wrte Elastic Man” i „Totally Wired” sljedeće, 1980. godine, zaokružuju tematske preokupacije, učvršćuju kult-status, a nagovještavaju i (nikad potpuno ostvaren) hit-potencijal grupe. Čak i uz zvuk koji kao da je sniman pod vodom ili preko telefona, bilo je jasno da iza navedenih naslova stoji čista pop-genijalnost. Krajem 1980, treći studijski LP „Grotesque After the Gramme” produbljava slojevitost zvuka i tematike te zajedno sa sjajnim 10” mini-albumom „Slates” (1981) afirmira The Fall kao glasnogovomike industrijskog, proleterskog sjevera (nasuprot „šminkerskog” juga), dakako, sa satirističkim odmakom („Prole Art Threat”, „The North Will Rise Again”). Po pravilu: ako godina prode bez LP-a The Fall, sljedeéa donosi dva, pojavili su se 1982. „Hex Enducation Hour” (doista čitav sat suštinskog Fall-ezoterizma) i „Room To Live” (vise za fanove-sladokusce). Rane osamdesete obilježene su nastupima širom svijeta, a 1983. zbiva se i prvi, zlosretni posjet Jugoslaviji. U to doba Smith dovodi u Englesku pravu kalifomijsku plavušu Brix, ženi se njome i, na opće zaprepaštenje, ukljčuje je u grupu.

WHO’S NUMBER ONE IN HEAVEN? AS IN HEAVEN, SO IN BRITAIN!

Puritanci” su u vise navrata proglašavali „izdaju” ili „prodaju” The Fall, no taj put su stvari mirisale na katastrofli, Neće li M.E.S. upasti u klasičnu zamku (Paul and Linda sindrom) da se mir u kući plaça popuštanjem pred ambicijama (manje nadarene) supruge koja silom žeji na pozomicu? Kasnijim radom s vlastitom grupom The Adult Net (niz odličnih pop-singlica) Brix je doduše dokazala zavidne sposobnosti, ali i afmitete primjerenije njezinim prijateljicama The Bangles. Ispostavilo se, medutim, da ni u ovom slučaju pravila i predrasude ne utječu na The Fall. Nova serija bri-

THE FALL