Ritam

WE ARE THE FALL! THE MIGHTY FALL! WHITE CRAP THAT TALKS BACK! THE DIFFERENCE BETWEEN YOU DAN US IS THAT WE HAVE BRAINS!

Rock scena se dijeli na The Fall i ostatak svijeta. Tako stoje stvari već dvanaest godina, a sudeći po posljednjem remek-djelu „Extricate”, ni početkom devedesetih kojekakvi „trendovi” i „fenomeni” neće imati šansu da zasjene i nadžive The Fall. Flashback: Manchester, 1978. Na zgarištu prvog i najsnažnijeg požara punk-rocka, u posljednjim danima kluba Electric Circus, nastaje nostalgično-đokumentami zapis objavljen na 10” mini-albumu. Medu protagonistima su Buzzcocks, John Cooper-Clarke, Warsaw i, po prvi put na ploči The Fall, još tinejdžeri. Gdje su sada drugi? Legendami, čudesni Buzzcocks nisu odoljeli da reunion-tumejom ne unovče svoju dotad neoskvmutu reputaciju. O sjajnom punk-pjesniku Cooper-Clarkeu (valjda jedinom coyjeku u Manchesteru brbljavijem od Mark E. Smitha) ne čuje se ništa. Warsaw su postali Joy Division, ostalo se zna Natrag u budnćnost: Manchester 19900, ponovo rock-prijestolnica Evrope. Imena su sasvim nova, znate ih veé... a nagdje sa strane, kao i uvijek u zoni sumraka izmedu kult-statusa i „bubling under”-pozicija na rubu top-listi, neusporedivi The Fall. Oni odlučno negiraju pripadanje bilo kakvoj mancesterskoj sceni („nakon preseljenja i službeno smo iz Salforda”), ali isti duh, isti speed koji su dijelili s Joy Division prije mnogo godina na pozomici Electric Circusa, u kaotičnim novovalnim danima kada se sve zbivalo odjednom, ostao je prisutan sve do danas jedino u pousu družine Mark E. Sraitha. Da bi Joy Division ostali ono štojesu, vrijedilo je umrijeti, uz The Fall vrijedi preživjeti. (Patetično? Istina zna biti takva.) A na osnovu čega su opstali The Fall?

YOU DON’T NEED TO BE WEIRD TO BE WIRED!

Možda ne, ali može pomoći. U svjetlu najnovijeg pojačanog medijskog interesa (pogotovo kod nas povodom prve prave tumeje), a s obzirom na ogromnu diskografiju, dugogodišnji permanentni utjecaj i sasvim netipičan status, svakako se nameće ideja o nekoj vrsti pregleda karijere The Fall ili barem vodiča kroz gomilu od pedesetak njihovih ploča svih formata. Premda na svoj način korisno, oboje može biti preopšimo i prenapomo. Uz to, uredan enciklopedistički pristup bitno odudara od prirode djelovanja te grupe. Frenetični tempo, fragment! i kontrasti, zvučni i literami kolaži, nerazumljivi komentari i isječci tekstova nažvrljani na omotima ploča, groteskni crteži kao vizualni komplement muzike, spontanost, anarhičnost, što-na-umu-to-na-drumu i jezik-brži(?)-od-mozga ~tehnike” u pjesmama i interyjuima, odsutnost bilo kakvog imagea i poziranja, ulični izgled na pozomici, humor i prkos, suprotstavljanje svemu do apsurda... sve su to M.E. Smith i The Fall. Cjelina se, yjerujem, može uhvatiti samo intuitivno, a ako je i moguća ikakva deftnicija, nju je već davno napisao jedan „fan and friend” citiran na omotu kompilacije ranih singlova: „Volim ovu grupu na način koji ne mogu objasniti. Za mene oni sn učitelji, vizionari, istinski inovatori i začetnici”. Može se dodati da, bez obzira za koju etiketu snimali, koje stare hitove obraduju i s kojim disco-producentima suraduju, The Fall ostaju autentično nezavisni band, vječita opozicija, pokret otpora s ritam-sekcijom. Međutim, želite li nekom preporučiti The Fall, teško da ćete obećati nešto kao ugodan muzički doživljaj, a teško ćete razabrati i poruku ili filozofiju u zakučastim verbalnim ekshibicijama M.E. Smitha. Preko 180 snimljenih pjesama, od kojih ni jednajedi-

na nije Ijubavna, niti ima drugi dublje ispovjedni ton, dok s instrumentalne strane nema ni jedne prave gitarističke solo-dionice (usprkos prisustvu dviju gitara), to doista mora biti jedinstveni fenomen u pop-muzici! Može li se tako uopće komunicirati s publikom, da ne spominjemo emotivne reakcije? Začudo može, i u torn je paradoksu jedan od razloga izuzetnosti The Fall. O nepredvidljivosti njihova utjecaja svjedoči izjava Davida Gedgea da su John Peel i The Fall dva glavna motiva zbog kojih se posvetio muzici, a znamo da su njegovi Wedding Present izrazito gitaristička grupa s pretežno ljubavnom tematikom. Koliko god za nekog zvuk The Fall može biti odbojan, ružan i dosadan, druge ća zauvijek opčiniti svojim, rekao bih, osjećajem akcije. Osobno, simbolička sijalica mi se upalila onog trenutka kad sam 1978. godine čuo kako se „refren” neke pjesme (koja bi inače mogla biti i amaterska izvedba neke B-strane Buzzcocksa) naprasno i neobično završava sa

CRASH! SMASH! CRASH! RING!

To je zvučalo sasvim drukčije. Bila je to nova stvar, „It’s the New Thing”, drugi single The Fall. Dvanaest godina kasnije, M.E.S. još uvijek uspijeva iznenaditi i zaintrigirati sa svakim novim izdanjem, a da pritom ne pribjegava radikalnim zaokretima Kao da M.E.S, and co. imaju direktan pristup neiscrpnom skladištu zaraznih ritmova i maštovitih slogana koji mogu poslužiti kao naslov, refren i provokativna poruka. Poput „Rebellious Jukebox” iz vlastite pjesme s prvog albuma, The Fall su i sami neka vrst otkačenog džuboksa nakrcanog hipnotičkim beatom, riffovima i cakama bas-gitare (njihov glavni instrument), isprepletenim ritmovima mutiranog rockabillyja, elastičnog runka, uvmutog bubbleguma začinjenog jed-

61