Ritam

NOVI IKONOKLAZAM NOVOG SREDNJOVEKOVLJA

Najhermetičnija grupa 4AD etikete, jošjednom je potražila zaštitu od neinspirisanosti u našim folk motivima, te u ohradama srednjovekovne muzičke zaostavštine na svom novom albumuAion. All, kosutiljudi?

Po zvijezdama kad se spremam saznati, o vrijeme, gdje si, vidim, s njima pošlojesi, a s njima te natragnema. Luis de Gongora "U ovom sam času veoma zaokupljen bugarskom narodnom muzikom, koja mi pomaže u nekim mojim vokalnim eksperimentima. Ona je posve različita od konvencionalne muzike Zapadne Evrope, dolazi ravno s planine." Robert Plant, koji je ovo ispričao Rayu Colemanu za Melody Maker 1976., potom objašnjava da njega prvenstveno, interesuje ritualni aspekt bugarske vokalne muzike, koju"narod pjeva na svečanostima": ništa čudno od pjevača grupe čiji je vođa, godinu ranije u razgovoru sa sveprisutnim Williamom Burroughsom, a povodom vradžbinske osnove svekolike umjetnosti, izjavio da se na koncertu moraju "načeti izvori matične snage, ma koliko to bilo opasno". Smisao ove analogije između Led Zeppelin i predmeta našeg teksta, Dead Can Cance je prilično samozatajan, naoko i nemoguć, znamo li da Lisa Gerard i Brendan Perry jasno luče magiju od mistike, rabe Luisa de Gongoru umjesto Aleistera Crowleyja i gregorijanske korale umjesto marokanskih i joujouka svirača, a koncerte drže pod bijelim syjetlom i pronicljivim okom izabranih. No, omot albuma Aion (4AD, 1990) je deja vu Deep Purple (Tetragrammaton - Harvest, 1970), cvrkut ptica je u istoj funkciji čut na Close to the Edge (Yes, WEA, 1973), a zvuk albuma Serpent’s Egg se na Aionu ponovio i čini se da je jedna tajnovita sinteza dovrSena i razotkrivena. Hoćemo pokazali, naime, da korijeni Dead Can Dance leže duboko u sedamdesetim i da oneposjedujujedan aspekt koji, poputcitirane Plantove izjave, čini da se osamdesete ne čine tako novim kao što su mogle izgledati. Taj je aspekt - istražena forma popa u potpunosti, što su shvatili i Prince i Dead Can Dance. Ptvi se dohvatio svega žto je u njemu Zabava i, u glavnom, svega što je u njemu rock, sintelizujući Čovjeka koji je pao na Zemlju u Zabavljača ko-

ji je pao na Scenu. Dead Can Dance su naslijedili sve ono što rock i zabava nisu: Yes i King Crimson, Enoa i Led Zeppelin (u svojim najvišim dometima: In the Light, Achilles Last Stand ili No Quarter ), zaključno sa pločom kojom se ropk i završio - Closer. Pokretač Dead Can Dance, dakle, nije bio lan Curtis nego definitivna ne-rock ploča, Closer, i prihvativSi se forme, oni su se prihvatili klasicizma, odričući sebi mogućnost da postanu - klasični. Tako kroz njihove omote, recimo, možemo pratiti način na koji je pop, kroz osamdesete, odgovarao na Close-, od istraživanja primitivnoga (Dead Can Dance, tj. preuredena kaseta The Fated Impact), preko ezoterije Garden of Arcane Delimit, do desakralizacije političkoga na Spleen andldeal. Na Within the Realm of Dying Sun su konačno deflnisali ideju o novom srednjem vijeku, pozvavši se Zorom ikonoklasla na Vizantiju, a na Serpent’s Egg posegnuvši za nasljedem duhovne djece Vizantije, za zvukom balkanskim i slayjanskim. Ne bi to bio prvi put da se, ponukan jeresi, neko obrete u punoći pravoslavlja - poput slavnog ikonopisca ovoga vijeka Leonida Uspenskog - ali njega nije interesovala puka forma no suStina. Dead Can Dance su, pak zaključili da se ovaj srednji vijek ne razlikuje od njihovoga i, preko Vizantije i Balkana, u njega sevratili. Vratili su se pločom koja po prvi put ne donosi nova interesovanja grupe, već obnavlja predeni put i reciklira ga na način direklno usporediv sa postupcima korištenim u protekloj dekadi, postupcima kojisu nesumnjivo baŠtinjeni iz iskustva mitske Evrope, koje nema više i neće je biti: sviranje prearanžiranog instrumentalnog plesa Saltarello izXIV vijeka, samo jevježtije i Ijepže od Black Sabbahovog Embryo, ali je tehnologija ista. U trenutku kada su se Dead Can

Dance trebali uroniti u suštinu i pomaknuti ka voklanom i značenjskom, okrenuli su se nazad sebi i, pokušavajući da u sopstvenoj istodji pronađu srž, obreli su se u sequelu sedamdesetih. A ion je arhaični izraz za eon, a njegov omot je Vrt uživanja Hieronyimusa Boscha: pakao koji se predstavlja rajem. Dali je to primjerena metafora našem eonu, našem dobu, mnogima nije spomo. No da je to očigledna analogija sa Sign of the Times, bjelodano je i vidimo da su se i Dead Can Dance i Prince bavili zagrijavanjem mrtvoga: mrtve forme, jednom ispražnjene su razvijali do savrSenstva i besmisla, u koji Dead Can Dance prijete da urone. Odlučivši se, na samom početku, da ličnost nije predmet njihovog interesovanja, oni su se prihvatili,kakosujednomispričaliAdrianuThril- Isu, da pokažu kako se mrtve stvari, instruments mogu oživjeti. Njima je sada preostaio da take sačinjenu i satvorenu sintezu pokuSaju, u skladu sa pronicljivom tezom Dragana Ambrozića o "defmitivnoj globalnoj muzici", načiniti i globalno poznatom i - žanrovski uobličeni - ostanu u srednjem vijeku kakvoga ga mi nismo imali. On sam će, pak, svoje principe svijetle, kako je pisao njegov prorok, Nikolaj Berđajev, oličiti u ljudima asketskim i ljudima ličnonosnim, kakav je, recimo, Arvo Part. ■

Neven Ćullbrk

9