RTV Teorija i praksa

Stanislav Govedić

i

Ingrid Černi,

urednici TV Zagreb

INFORMACIONA STRUKTURA, RAZUMLJIVOST PORUKE I FORME

Već na prvom koraku u stvaranju znanstvenih programa na teieviziji spotičemo se pri izboru tema na koje gleđalac praktički nema utjecaja. Ali ideja uvijek ima i teme se odaberu. To se obično definira izravnim kontaktima između uređnika i znanstvenika - poznavaoca određene problematike. Zatim se rutinski odabiru ili utvrđuju ciljevi, razrađuje sađržaj, odabire forma i planira realizacija. Očito je da se u tom sklopu malo razmišlja o informacijskim vrijednostima poruke, koji bi trebalo đjelovati na ponašanje onih koji je primaju, kao i o samom gledaocu... . . . Za prenošenje poruke iz užeg kruga u šire krugove postoje različiti postupci. Najčešće se koriste usporedbe osnovnih znanstvenih istraživanja s najspektakularnijim primjenama. Ponekad su to kadri izvesti i sami znanstvenici, ali se pri tom aistanciraju od svoje struke, kako bi naznačili samo njene principe i značenje. Obično je tada uređnik barometar razumljivosti poruke i, obraćajući se njemu, »kontroliraju« na kojem je stupnju komunikacija. Koliko je ta praksa uspješna ili neuspješna najbolje nam govore naše emisije. Zato bih se složio s gledištem Pijera Šefera (Pierr Schaeffer) koji kaže: »Korisnost pojma posrednika očituje se u tome što on može spriječiti, da se pojedina profesionalna stručna kategorija nametne na štetu neke druge, јег one se, kao što je poznato, nadmeću u prisvajanju odgovornosti za određenu emisiju«. Ako proširimo tu misao, onda izlazi da odgovomost posrednika pada na čitav sistem komunikacije, јег samo o njemu ovisi kanaliziranje

prepoznatljivih znakova koje gleđalac treba identificirati i usporediti ih s onima koje već posjeduje. Komuniciranje se odvija samo onda ako se repertoari poklapaju. Tada percepcije identičnih znakova polako mijenjaju repertoar gledaoca i prisiljavaju ga da sve potpunije prihvati stav autora. Semantemi koje autor obično predlaže gledaocu postupno se ugrađuju u njegov repertoar i tako ga mijenjaju, Da bi uopće došlo do nekog komunikacijskog sistema, mora postojati razumljiva poruka. U znanstvenim televizijskim emisijama to je poseban problem, Jeđna krajnost seže u čisto ponavljanje već usvojenih i poznatih znanstvenih činjenica, pa je njena originalnost i zanimljivost jednaka nuli. Nema nikakvog misaonog napora za povezivanje činjenica i stvaranje sudova ili stavova pa gledalac ostaje pasivan i indiferentan. Druga krajnost nastupa onda kada uđemo u sferu specifičnih znanstvenih istraživanja, u kojima se upotrebljava specifična stručna terminologija, koja u biti donosi maksimalnu oiiginalnost poruke. Međutim, razumljivost je minimalna. Јег lazumjeti, znači usvojiti neku strukturu, Zato realnu poruku treba tražiti između prethodna dva ekstrema. Realne poruke treba da dadu gledaocu nešto novo, originalno, one moraju sadržavati određenu količinu informacija, U znanstvenim emisijama treba izmjeriti kolika je to količina, a mjera za to je redundancija, koja »predstavlja relativno rasipanje simbola repertoara u ođnosu na

172