RTV Teorija i praksa

regulisana. Za nas je od posebnog interesa da navedemo čl. 19 ; tač. 2. i 3. Pakta o gradjanskim i političkim pravima, koji je preuzeo i proširio proklamaciju iz čl. 18. Sveopšte deklaracije 0 pravima čovjeka. Ovaj član Pakta glasi: „Svako ima pravo na slobodu izražavanja; to pravo podrazumjeva slobodu traženja, primanja i širenja obavještenja i ideja svake vrste, bez obzira na granice, bilo usmeno, pismeno, putem štampe ili u umjetničkom obliku, ili ma kojim drugim sredstvima po svom izboru. Vršenje sloboda predvidjenih u prethodnom stavu ovog člana povlači posebne dužnosti i odgovomosti. Ono, prema tome, može biti podvrgnuto izvjesnim ograničenjima koja ipak moraju biti izričito utvrdjena zakonom i koja su neophodna: a) za poštovanje prava i ugleda drugih lica; b) za zaštitu nacionalne bezbjednosti, ili javnog poretka, ili javnog zdravlja i morala”. Vidljiv je napredak u odnosu na Sveopštu deklaraciju o pravima čovjeka, јег se predvidjaju i odgovornosti. Medjutim, ipak se čini da je i to nedovoljno, jer se ne predvidjaju obaveze, odnosno odgovornosti za širenje informacija kojima se remete mir u svijetu, medjunarodna saradnja, prijateljski odnosi izmedju pojedinih zemalja, raspiruju nacionalna, vjerska i rasna mržnja i netrpeljivost i slično. Zbog poznatog stanja u medjunarodnim odnosima postoje ogromne teškoče da se ova pitanja pravno i politički regulišu, pogotovo poštuju u praksi. Ako sve ovo imamo u vidu, onda nije nikakvo iznenadjenje što OUN već skoro 30 godina raspravlja o donošenju Konvencije o slobodi informacija, a da je ni do danas još nije donijela, odnosno da se nisu mogli usaglasiti stavovi velikih sila o ovom pitanju. Male i srednje zemlje, pogotovu nesvrstane, svojski su se zalagale da se usklade gledišta velikih sila i da se donese pomenuta konvencija, ali je to sve do sada ostalo bez vidljivog rezultata. Zemlje koje imaju monopol u medjunarodnom komunikacionom prostoru insistiraju na tome da se dovoljno garantuje apsolutna sloboda informacija, da nisu potrebne nikakve dopunske i druge norme koje će to regulisati, pogotovo one koje bi utvrdjivale odgovornost za sadržinu informacija koje se šire. Nije teško izvuči zaključak zf>og čega se energično zastupa i brani takav stav, ali isto tako 1 stav ogromnog broja zemalja u OUN koje se zalažu za pravno regulisanje ove materije u vidu posebne Konvencije, u

22