RTV Teorija i praksa

Žarko Korać

PSIHOLOŠKA ISPITIVANJA UTICAJA POSMATRANJA NASILJA NA ČOVEKA

S porastom uticaja i značaja masovnih komunikacija, posebno filma i televizije, javlja se problem posledica gledanja nasilja na filmskom ili televizijskom ekranu. Jedno od najčešče postavljenih pitanja jeste; da li takvo posmatranje stvara sklonost u posmatraču da se siledžijski ponaša? Na žalost, iako je reč o značajnom i zanimljivom problemu, dosadašnja istraživanja psihologa nisu dala jedinstvene rezultate. Ta istraživanja je moguče podeliti u dve grupe. Jedna grupa istraživača smatra da prikazivanje nasilja na filmu ne izaziva siledžijski nagon kod posmatrača, več, naprotiv, korisno utiče na njega jer ga „očisti” od nasilničkog nagona prilikom posmatranja drugih kako se siledžijski ponašaju. Ista reakcija se javlja i kada su u pitanju samo glumci na ekranu. Proučavajuči ovaj problem, Sejmur Fešbah (Зеугаог Feshbach) sa univerziteta u Koloradu namerno je naljutio jednu skupinu studenata određenu za ovakvo ispitivanje i zatim je podelio na dve grupe. Jednoj grupi prikazao je film u kome je bila velika tuča, dok je druga grupa prisustvovala prikazivanju jednog neutralnog filma. Posle toga je ispitao obe grupe pomoču dva testa i ustanovio da je grupa koja je posmatrala tuču ispoljila manje agresivnosti nego ona koja je gledala neutralni filra. Fešbahov nalaz išao bi u prilog shvatanju da prikazivanje nasilja ima katartičko dejstvo па posmatrače. To shvatanje nije novo, jer se nekada smatralo da drama kao umetnički oblik pruža mogućnost gledaocima da se poistovete sa glumcima u drami i događajima koji se u njoj zbivaju i da na taj način gledaoci mogu bez opasnosti da ispolje svoja snažna osećanja. Tu ideju nalazimo več kod

Aristotela, koji je u svom delu „Umetnost poezije” napisao da je drama; „predstava... u kojoj su zbivanja neposredno prikazana, a ne ispričana, u kojoj su događaji koji izazivaju sažaljenje ili strah tako prikazani da dovode do oslobađanja od takvih osećanja”. Drugi istraživači zastupaju suprotno stanovište. Oni smatraju da se na osećajno nezrela lica može snažno uticati prikazivanjem tuča i grubosti u filmovima i da se mlade osobe, naročito poremečene, raogu navesti da svoje nasilničke sklonosti ispoljavaju u društveno razornom delovanju. Prema njihovoj kritici „katartičke teorije” nasilja, prikazivaje nasilja na filmu može doprineti da se posmatrač oseti neprijatno zbog svojih nasilničkih težnji. Posmatranje situacija u kojima su nekog pretukli ili povredili može da navede gledaoca na misao da je nasilničko ponašanje pogrešno i da na osnovu toga samo spreči svoje neprijateljske pobude, Prikazačemo jedan brižljivo planirani eksperiment koji potvrđuje ovu pretpostavku. Eksperiment je izveo poznati američki psiholog i istraživač nasilničkog ponašanja Leonard Berkovic (Leonard Berkowitz'. Berkovic je pokušao da eksperiment učini složenim da bi se u njemu ispoljili mnogi stavovi koje možemo da imamo prema nasilju. Ukoliko postignemo da gledalac stvori zaključak da je nasilje na filmu opravdano јег je, na primer, napasnik dobio batine zato što je to zaslužio, koncepcija simboličke katarze

1 Berkovvitz, L. „The Effects of Observing Vioience”, Science, February, 1964.

187