RTV Teorija i praksa

njih tako da prihvate nasilje kao nešto opravdano. Kao da su zaključili: ako je opravdano da pokvarenjak u filmu bude kažnjen nasiljem, onda je opravdano da i oni napadnu pokvarenjaka u životu - osobu koja ih je uvredila. U drugom Berkovicevom eksperimentu pokazano je na sličan način da posmatranje nasilja malo (ili čak nimalo) ne utiče na smanjenje nasilničkih sklonosti posmatrača. Jednoj grupi ispitanika rečeno je koliko elektrošokova treba da daju osobi koja ih je naljutila i koja se, navodno, nalazi u susednoj sobi. Druga takva grupa umesto da sama daje elektrošokove, samo je posmatrala kako to drugi čine. Kasnije su pripadnici obe grupe imali priliku da lično daju elektrošokove. Neprekidno se dešavalo da ijudi koji su u prvom delu eksperimenta samo posmatrali davanje elektroškova, ispoljavaju veće nasilje (daju više elektrošokova) nego oni koji su ranije bili u mogučnosti da sami daju elektrošokove. Posmatranje nasilja očigledno ih je manje zadovoljavalo od lično izvedenog nasilja. Na osnovu ovih i mnogih drugih eksperimenata, Berkovic ispoljava sumnju da posmatranje nasilja na filmu može da posluži za katartičko oslobođenje od gneva, On izjavljuje da nalazi pokazuju da do katarze ne dolazi tako često kako to neki istraživači tvrde. Međutim, iz svakodnevnog iskustva nam je poznato da gledanje filmova sa nasilničkom sadržinom dovodi do opuštanja i da to zabavlja neke ijude, Napetu osobu oni često smiruju. Tu pojavu Berkovic ovako objašnjava: osoba se ne smiruje zbog toga što se oslobodila napetosti, več zbog toga što su je poneii događaji kojima je prisustvovala. Ne misleći više na svoje nevolje, prestala je da se uznemiruje i gnev je nestao. Socijalne implikacije eksperimenta odnose se, рге svega, na moralne pouke filma. Kako navodi Berkovic,

proizvođači filmova i televizijskih emisija obično nastoje da se na osnovu njihovog dela može izvući zakljućak da se „zločin ne isplati” i da su zločinci i pokvarenjaci sa ekrana na kraju uvek zasluženo kažnjeni. To, verovatno, emocionalno zadovoljava gledaoca, ali postoji bojazan da sadržaj zasnovan na tom principu može da izazove društveno opasne posledice. Ako se kriminalac ili „rđav momak" sa ekrana kažnjava nasilnički, tj. tako da mu se uradi опо što bi on drugom uradio, nasilje se pojavljuje kao nešto opravdano. U tom slučaju veča je verovatnoča da če gldalac da napadne nekoga ko je njega frustrirao, ili čak neku nedužnu osobu koja slučajno ima neke veze sa izvorom gneva. Nekoliko eksperimenata je potvrdilo tu pretpostavku. Radeči sa decom u predškolskim ustanovama Ivor Levas (Ivar Lovaas) je ustanovio da su deca kojoj je prikazan film nasilničke sadržine posle završetka filma pokazivala veče nasilje dok su se zabavljala igračkom nego ona kojoj je prikazan film manje nasilničke sadržine. U svojoj studiji Albert Bandura (Albert Bandura) i njegovi saradnid primečuju da su predškolska deca posle gledanja filma u kome se jedan odrastao čovek nasilnički ponašao pokazivala težnju da se i posle blage frustracije slično ponašaju, podražavajuči postupke koje su videli na filmu. Tvrdnja da snimljeno nasilje podstiče nasilničko ponašanje nije ograničena samo na decu. Ričard Valters (Richard Walters) je putem eksperimenta ustanovio, u jednoj studiji sličnoj Berkovicevoj, da su u jednoj bolnici odrasli muški pacijenti posle gledanja filma o borbi noževima oštrije kažnjavali drugu osobu nego oni pacijenti koji su gledali neutralniji film. Valters je pacijente podelio na dve grupe i svakoj od njih prikazao različit film. Jedna grupa je giedala fiim u kome je bilo nasilja, a druga takav u kome sadržina nije bila nasilnička. Posle završetka filma, zatražili su od njih da daju električni šok nekoj osobi

189