RTV Teorija i praksa

teksta emisije (uz dodatak odgovora na pitanja, koja su zbog ograničenog vremena, ostala bez odgovora) u novinama ili časopisima. U ostvarivanju emisije ne bi trebalo gubiti iz vida mogučnost bumerang dejstva do koga može da dovede prenaglašen didaktički pristup, uopšteno davanje saveta, nedovoljna mogućnost za identifikaciju, nevođenje računa o etničkim i nacionalnim osobenostima koje uslovljavaju ponašanje auditorija itd. Pri tome, prenošenje znanja trebalo bi podrediti glavnom cilju - da se podstakne aktivan odnos auditorija, da se navede na razmišljanje, menjanje, obogačivanje i ispravljanje sopstvenih znanja. Na taj način najbolje će se pomoći roditeljima i svima koji, radeči sa decom, doprinose formiranju njihove ličnosti. Cilj nije da se postigne brza promena ličnosti (roditelja, vaspitača, učitelja) nego da se poveća njihova sposobnost za bolje razumevanje deteta, sebe i kompleksnosti svakodnevnih odnosa. Tako bi se delovalo i na razbijanje mnogih predrasuda i zastarelih ili pogrešnih shvatanja i stavova u podizanju deteta. Program bi primarno mogao biti namenjen roditeljima (kako budućim, tako roditeljima dece raznih uzrasta i roditeljima hendikepirane dece), vaspitačima i nastavnicima (čija je edukacija iz oblasti mentalnog zdravlja vrlo oskudna), i zdravstvenom osoblju koje nije dovoljno educirano niti dovoljno motivisano za zaštitu duševnog zdravlja obolelog deteta. Posebna podobnost sprovođenja ovog vida primarne psihijatrijske prevencije putem mass media u nas proističe iz više činjenica. Navešćemo samo neke od njih: - mali broj postojećih mentalno-higijenskih centara vezan je za zdravstvene ustanove koje leče bolesti, te roditelji tamo nerado odlaze za savet; potreba za kontaktom sa stručnjakom i savetom postoji, ali bez posete zdravstvenoj ustanovi; mnogi Ijudi obraćaju se za savet ili informaciju raznim sredstvima masovnih komunikacija (radio, kontakt-rubrike dnevnih i nedeljnih listova, TV); nedostatak knjiga namenjenih roditeljima za podizanje duševno i društveno zdravog đeteta; nenaviknutost mnogih roditelja da koriste knjigu; nedostatak vremena za predavanja i kurseve iz ove oblasti. I na kraju činjenica da mnogi Ijudi više vole da gledaju i slušaju nego da čitaju naročito ako su nedovoljno pismeni.

66