RTV Teorija i praksa

humora kakva je bila na televiziji. Ali, to je slično i sa celim programom. Treba biti hrabar i treba biti dovoljnp mlad duhom da bi čovek pravio program. Ja ču da vam ispričam jednu anegdotu - (istinit slučaj), koja je tipična za televiziju, da biste videli šta je po meni televizija i kako nju treba praviti. Bio sam u Sovjetskom Savezu 1957. godine na specijalizaciji. I zove me njihov direktor televizije da gledam emisiju večeri veselih pitanja. Emisija se živo odvijala iz sale njihovog Univerziteta. Gosti su bili njihovi komsomolci i studenti, u prvim redovima strani dopisnici, štampa, prvi put pušteni na jedno javno snimanje televizijske emisije. I ja sam tu bio prisutan. Emisiju je vodio neki Bogoslavski, njihov kompozitor. To je bio kviz kao, recimo, naši kvizovi, samo pred publikom. On je izišao i na početku rekao: -„Sada, ovog trenutka nas gledate, mi smo... (tu i tu). Ko prvi stigne od Moskovljana, obučen u odelo Češljuskinaca, dobija električni samovar, Zdravo!” Posle petnaest minuta čuli smo u sali brujanje, nešto je strašno zujalo. I odjednom počele su kulise da se Ijuljaju, cepaju i provalila je jedna rulja u krznenim odelima. Zajapureni, jer je bio septembar, bilo je toplo. Uleteli su, priterali voditelja Bogoslavskog uz mikrofon. A njemu oči zaprepašćene, a iza njega samo guraju. Osečam kao da hiljade dolaze. Cepa se sve. Skoče oni strani dopisnici i počnu intervjue: -,,Da li vi to zbog električnog samovara?” I druga razna pitanja. Ja vidim da reditelj, u panici, ne uključuje kameru, Bogoslavski više ne zna šta će, uhvatio se za mikrofon, hoće da ga bace u salu. On poviče; -„Komsomolci napred!” I iz sale ustaju komsomolci, krenu na scenu i počnu da guraju „Češljuskince”. Počne Ijuljanje one

55