RTV Teorija i praksa

kvantiteta u kvalitet. Ne bih rekao da je to izazvano samo time što se Ijudi übrzano troše, iako je tačno da se ono malo što se u školi nauči, vrlo brzo u ovom poslu istroši. Na primer, aktivan novinar trebalo bi svako veče da saopšti neku poruku tom ogromnom auditoriju. Odakle mu, stvarno, psihička kondicija, intelektualna kondicija da to obezbedi? Meni se postavlja to pitanje. I šta je sa rutinom do koje dolazi u svakom poslu. U preduzeću, direktor posle četiri godine ili osam godina - istroši sve, i više nema nijednu ideju, U televiziji to ide, po mom mišljenju, mnogo brže. Ja sam, recimo, slobodan da kažem, da smo svedoci jednog rapidnog procesa u televizijskom stvaralaštvu koji se zove; krunjenje i osipanje snaga. I mi smo, pritisnuti time, imali jedan pogrešan pravac u razvoju. Dovodili smo veliki broj Ijudi u stalni radni odnos. Čovek kao mlad, vrlo kreativan, zaposli se, zasnuje svoj radni odnos, pa napravi jednu seriju, donese još jednu iz inostranstva - i vi tačno vidite kako čovek stane, i daje sve manje. S druge strane, što je priroda tog posla, to je ono da se čovek likovno, ja za to nemam bolji izraz - moralno rabati, Znači, imamo poznate, vrlo poznate naše reporterc, voditelje ili Ijude koji su svako veče govorili „Dobro veče!” i nešto značili. Vremenom sve više raste eho u auditoriju: -„Šta hoće ovaj? Ko je ovaj?!” I, okreće se raspoloženje u gledalištu protiv njega. Mislim da ta „upotreba čoveka”, a ja se slažem sa prethodnicima da je loša televizija u kojoj tehnički aspekt preovlađuje. 2s Vrlo često smo mi tehnikom suviše impresionirani, i to je cena ukupne razvijenosti. Mi sada imamo sa Radničkog saveta podatak koji će Lolu Đukića da iznenadi, Trideset osam minuta godišnje proizvedenog programa pada danas na

25Pitanje: Da li je to primer za onaj uticaj na TV poslenike koji tehnika s jasno definisanom tehnologijom, koju je propisao proizvođač tehnike (RCA), vrši na čoveka u TV studiju. Da li se osoba u studiju, prvenstveno zbog zahteva tehnike, propisa tehnologije, ponaša u studiju na jedan specifičan način u odnosu na čoveka kraj teievizora. Taj odnos je pretežno u okviru kategorije autoritarnog odnosa mass media. Čovek u TV studiju se, hteo lično ili ne, najčešće ponaša kao onaj ko je u posedu moćne tehnike i na izvoru ekskluzivnih informacija, te znajući znanje, govori masi kao da stoji na pijedestalu uzvišenosti. Nije li i tu jedno od čvorišta kompleksnog problcma podruštvljavanja medija? I život i društveno-politički dokumenti traže da se i TV transformiše na strateškoj liniji razvoja samoupravljanja? Valja obratiti pažnju da se i pojam i praksa podruštvljavanja shvataju na dva bitno različita načina, o čemu je u ovom časopisu bilo reči u više navrata.

57