RTV Teorija i praksa

Vidite, malo ima toga da nam neko otvoreno govori sa televizije. Ja mislim da bi mogao da govori tako. Vrlo brzo bi napravio fantastičan prestiž, onda bi, možda, bio veoma sporan zbog drugih razloga. Ali, ja vam kažem, to bi bio pravi put, i jedini mogući put, taj put da se govori tako kao što se misli. Govorimo sada o auditoriju: znate, sve se zna kad se „šmira” na televiziji, zna se kada jednostavno prenosimo nešto što je okrnjeno ogledalo, što je rečeno da se prenese itd. Mislim da televizija mora imati tu stvaralačku autonomiju spram istine, spram potrebe da govori istinu. I drugo, meni se čini da su kod stvaralaca na televiziji kao elemenat trošenja, kao elemenat raubovanja, kao elemenat neke redukcije sposobnosti, te nesrečne autocenzure. Neprekidno, kao nekakva famozna formula stoji ono: „То ne može!” Neko redukuje taj prostor slobode na jedan način krajnje nebulozan. Ja sam jedanput, to Jevtovič zna, kad smo imali sastanak našeg Saveta časopisa, гекао šta meni najviše smeta. Rekao sam: pa napišimo to, napravite emisiju u kojoj bismo i o tome govorili. Dajmo šansp čoveku da i o TV programu govori. Da li je to pitanje smisleno ili besmisleno? Vidite, previše ima toga što je u domenu autocenzure, prilično su emisije autocenzurisane. Ja razumem sve ono o čemu govori Mitevič, prosto je drugačije kad govorimo ovde, drugačije kad ja govorim pred svojim studentima, drugačije je kad govorim na radiju, televiziji itd. Ali bojim se da bismo previše redukovali svoje snage ako bismo o tome neprekidno vođili računa, i to na način da mi sami stvaramo jednu nebuloznu pretpostavku o toj granici mogučeg poznavanja istine. Mislim da se to mora malo, čini mi se, pomerati. Previše

67